Pošto je odigrao nekoliko vrhunskih teatarskih uloga života, nakon što je bio mladobosanac, izvorni Jugosloven, vrlo kratko vrijeme mason, smiren u liku jugoslovenskog komuniste i srpskog pisca, Ivo Andrić je potvrdio da književnik treba da bude učesnik, ali ne predvodnik svoga doba da bi dobio dovoljno prostora i vremena da napiše svoja velika djela.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost i autor bezvremenskih romana poput: Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avlija i Gospođica, ostaje jedna od najznačajnijih književnih figura 20. vijeka.

Uvijek pronicljiv posmatrač, stojeći ćutljiv pomalo sa strane, nikad nasmijan, nikad sobom zadovoljan, više sam nego s nekim, odan različitim političkim idejama, ali samo do stranica svojih zabilješki, a nikad do svog srca za koje godinama niko nije znao da li je ičemu poklonjeno osim literaturi – Andrić je za svoje savremenike ostao enigma koja nema odgonetku.

Iza blistave književne reputacije stajao je čovjek izrazito povučen kada je riječ o javnosti, medijima, pa čak i sopstvenoj biografiji, naročito kada su u pitanju ljubavni izbori. Andrić nije volio da govori o sebi, a njegovi književni stavovi mogli su se naslutiti jedino kroz pažljivo čitanje njegovih djela.

"Pisac ne treba da posreduje između publike i svog djela"

Za razliku od mnogih svojih savremenika, Andrić se rijetko upuštao u intervjue. Prema riječima profesora Milivoja Pavlovića, autora knjige „10 portreta, 10 razgovora“, Andrić je izbjegavao javne dijaloge jer je smatrao da pisac ne treba da posreduje između publike i svog djela. Umjesto da demantuje bombastične naslove, Andrić ih je dočekivao sa smirenim humorom.

Kako je reagovao na opasku da je "najveći Hrvat"?

Andrićeva uzdržanost prema ličnim pitanjima najbolje je vidljiva u priči koju je zabilježio Miroslav Karaulac, istaknuti autor brojnih radova o Andrićevom životu i djelu. Naime, uoči odlaska u Švedsku na dodjelu Nobelove nagrade, jedna novinarka postavila mu je pitanje:

„Kako se sada osjećate kao najveći Hrvat?“

Andrić je mirno, ali odlučno odgovorio:

„Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin. Naš intervju je završen.“

(Stil)