Ljudi koji se bore sa ovim stanjem često nisu u mogućnosti da obavljaju svakodnevne aktivnosti, a neki su doslovno "zarobljeni" u krevetu. Jedna od njih je i Ina Ignjatović iz Ćuprije, koja je godinama tražila objašnjenje za simptome koji su je iscrpljivali.

"Umor koji ne prolazi"


Gostujući u jednoj emisiji, Ina je otvoreno podijelila svoje iskustvo. Njeni simptomi su počeli kao blage tegobe, ali su vremenom postajali sve izraženiji.
"Prvi simptomi bili su varijacije krvnog pritiska, imala sam i temperature koje su trajale po tri, pa čak i šest mjeseci, konstantnih 37,2. Pored toga, javljale su se česte infekcije, bolovi u mišićima i zglobovima, i umor koji nikada ne prolazi", prisjeća se Ina.

Ljekari su je slali od specijaliste do specijaliste, ali su analize pokazivale da je "zdrava". To je bio dodatni teret – kako za nju, tako i za njenu porodicu.

Život sa hroničnim umorom


Iako su laboratorijski parametri bili u redu, prisustvo hroničnih virusnih infekcija pokazivalo je da nešto nije u redu. Antitijela na čak deset virusa bila su izrazito visoka, što je ukazivalo da organizam ne funkcioniše normalno.
"Stalno sam bila iscrpljena, nisam mogla da odem ni 200 metara od kuće. Gušile su me prostorije sa puno ljudi, stalno mi se spavalo i nisam imala energije. Djeca su bila mala, a ja nemoćna. Srećom, ukućani su me razumjeli, ali šira okolina nije. Ljudi misle da umišljate bolest jer nalazi ništa ne pokazuju", iskrena je Ina.

Strah, nesigurnost i nerazumijevanje okoline


Kao i mnogi pacijenti sa hroničnim umorom, Ina je prolazila kroz strah da je problem psihičke prirode. Sama je otišla kod psihijatra, ali ni tamo nije pronađeno ništa neobično.

"Osjećaj nesigurnosti je strašan – znate da vam nije dobro, a svi vam govore da ste zdravi. To stvara dodatni pritisak i osjećaj neshvaćenosti."

Rješenje nakon pet godina


Nakon dugih godina potrage, rješenje je došlo zahvaljujući prijateljici koja je vidjela gostovanje dr Branka Milovanovića, kardiologa i stručnjaka za hronični umor. Ina mu se obratila i poslije pet godina dobila konačnu dijagnozu.
"Bila sam u pozitivnom šoku kada mi je neko prvi put rekao da simptomi koje imam nisu umišljeni. Kada sam dobila dijagnozu, laknulo mi je. Terapija mi je pomogla i danas nemam ni deset odsto tegoba koje sam imala. Energija se vratila i mogu da radim svoj posao", kaže Ina.

Život posle dijagnoze


Danas, kada simptome osjeća samo povremeno, uglavnom prilikom promjene vremena, Ina naglašava koliko je važno da pacijent dobije potvrdu da ono što osjeća zaista postoji.
"Najveći spas bio mi je da mi neko kaže – da, to što osjećaš je stvarno. Kada godinama živite sa bolom i umorom, uvijek postoji strah da će se simptomi vratiti, ali sada bar znam sa čim se borim i kako da reagujem", zaključuje ona, piše Stil.