Jela i Boris bili su nerazdvojni, mladi i zaljubljeni, prava romantična priča o dvoje ljudi koji su jedno drugom pripadali tijelom i dušom. On, rođeni Novosađanin, stasit i markantan mladić, i ona, nježna i otmena Slovakinja iz Kisača, kćerka uglednih ljekara. Njihova ljubav bila je poput priče iz romana – iskrena, strasna i bez sjenke sumnje da će trajati zauvijek.


Vrijeme ih, međutim, nije mazilo. Boris je morao na služenje vojnog roka, što je bio izazov za mnoge ljubavne priče tog doba. Njegova odluka da ode u vojsku nije bila laka ni za njega ni za Jelu, ali su oboje vjerovali da će njihova ljubav izdržati svaku prepreku. Obećali su jedno drugom vjernost i uz osijmeh se rastali, uvjereni da će se uskoro ponovo naći u zagrljaju.

Prolazili su mjeseci, a Jela je svakodnevno pisala pisma, iščekujući odgovore s nestrpljenjem. No, vremenom su njegova pisma postajala rjeđa, rečenice sve kraće, a riječi hladnije. Ipak, ona je vjerovala da je umoran, zauzet vojničkim dužnostima i da je njegova ljubav i dalje nepokolebljiva.


A onda, nakon šest mjeseci, stigla je pošiljka koja joj je promijenila život. U njenim rukama našla se fotografija – Boris, u svečanom odelu, držeći za ruku mladu nevjestu. Na poleđini, samo nekoliko riječi: „Jelo, zaboravi me.”


Prvo je mislila da je greška, da je neslana šala, ali kako su minuti prolazili, surova istina ju je obuzela poput ledenog talasa. Boris se oženio drugom, bez objašnjenja, bez oproštaja, samo sa jednom kratkom porukom koja je nosila u sebi hladnu konačnost, prenosi Stil.

Nije bilo suza u tom trenutku, samo nevjerica i osjećaj praznine. Tek kada su prošli dani, a bol postajala stvarnija, suze su same tekle, kao rijeka koja ne može da zaustavi svoj tok. Ljudi su pričali, nagađali razloge. Neki su govorili da ga je porodica prisilila na brak, drugi su tvrdili da je u vojsci upoznao nekog ko mu je pomutio razum, a treći su vjerovali da nikada nije ni volio Jelu onako kako je ona voljela njega.


Jela je godinama nosila tu bol sa sobom. Nije željela osvetu, nije žejlela da ga mrzi, samo je željela da razumije. Nikada nije saznala istinu, nikada nije dobila odgovore na svoja pitanja. A Boris? Godine su prolazile, i život ga je odveo na svoj način. Njegov brak nije potrajao, a pričalo se da se nikada nije istinski osmjehnuo onako kako je to činio dok je bio s Jelenom.

Njihova priča ostala je zapamćena u Novom Sadu, priča o ljubavi koja je mogla biti vječna, ali koju je sudbina surovo prekinula jednom jedinom fotografijom i rečenicom koja je boljela više od hiljadu udaraca. „Jelo, zaboravi me.”