Iako je prošlo gotovo pola vijeka, Monserat i dalje živi bez straha, potpuno u harmoniji sa sobom i okolnim svijetom. Njena jedina društva su crna mačka Negret, vjerna pratilja, i povremeni planinari koji zalutaju u Monsant, gdje je njena pustinjački životna oaza. Strah od samoće, koji je osjećala prije mnogo godina, više ne postoji, jer je ona, kako kaže, savladala tu unutrašnju borbu.

Ova priča Monserat Domingo podsjeća nas na vrijednost introspekcije, života u skladu s prirodom i snage koju donosi istinska unutrašnja sloboda.

– Nemam tekuću vodu, dobijam flaširanu, a struju su mi uveli prije 14 godina, sada imam i ovu sijalicu. Sve što imam od garderobe sam dobila – kaže starica bistrih plavih očiju i mirnog osmijeha.

Ova rečenica duboko oslikava život Monserat Domingo, koji je dalek od svakodnevnih udobnosti i komfora na koje smo navikli. Bez tekuće vode, s flaširanim vodama i minimalnim električnim uređajima, ona živi u jednostavnom, ali spokojnom okruženju. Nema luksuza, ali sve što joj je potrebno da bi opstala i bila srećna, stiče kroz minimalizam, prirodu i unutrašnju snagu.

Njen miran osmijeh i bistre plave oči odražavaju duboku unutrašnju harmoniju, a njena priča je podsjećanje na to da se sreća ne nalazi u materijalnim stvarima, već u duhovnom miru i povezanosti sa svijetom oko nas. Strah od samoće prevazišla je, kaže, prije 50 godina.

– Davala sam joj po parče sira sve bliže i bliže kući, onda sam joj ostavila otvorena vrata. Bila je još jedna sijamska mačka koja je došla i nestala. U oktobru je došlo crno-bijelo mače, ostavljam mu hranu, ali kako me vidi, pobjegne – dodaje.

Svaki dan joj je drugačiji – dođe i prođe. Svakodnevne izazove života u izolaciji prevazilazi kako najbolje umije, a mudrost koju je stekla zahvaljujući molitvi, tišini i usamljenosti u kojoj slaže svoje misli, ne libi se da podijeli sa drugima.

– Postali smo toliko tačni da, ako vam pukne guma na autu, a žurite na sastanak, nećete stići. Kažu ljudi – dođem sa posla, istuširam se, presvučem, moram da spremim večeru, sredim krevete, veš… Slažem se, ali zašto ne sjednete na pet minuta i ne radite ništa? Prvih par dana ćete sigurno razmišljati šta biste mogli da uradite, ali doći će trenutak kada ne budete mislili ni o čemu. Biti nesposoban za to je simptom bolesnog načina na koji živimo, zar ne? Programirani smo da radimo jednu stvar za drugom – kaže baka.

Njena svakodnevica u izolaciji nije samo fizička, već i duhovna, jer joj tišina i molitva omogućavaju da se poveže sa sobom i sa prirodom na način koji je mnogima nedostupan. Njen pogled na svijet danas, u kojem je sve postalo precizno i brzopotezno, govori o tome kako smo postali zarobljenici vremena, trke i beskrajne liste zadataka. U njenoj izolaciji, gdje ništa nije brzo, ona je pronašla način da se oslobodi tog tempa i da jednostavno bude.

Za Monserat, umjesto da se neprestano žurimo i trčimo od jedne stvari do druge, pravo bogatstvo života leži u trenutku opuštanja, u tom “raditi ništa” trenutku, koji nam može donijeti mir i prostor da zaista oslušnemo sebe i svoje unutrašnje potrebe. Njena filozofija o jednostavnom životu je poziv da se, usred savremenog života, zaista zaustavimo i oslobodimo tereta nerealnih očekivanja i tempa koji nas iscrpljuju, prenosi Kurir.

BONUS VIDEO: