Sibila Ler, saznavši da je njen djed Aleksandar Ler komandovao i učinio zlo Srbima prilikom bombardovanja Beograda 1941. godine, odlučila je da se zamonaši. Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Njemačkoj, a sada je monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.

Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini u srpskom manastiru Soko – kaže mati Jovana.

Kako kaže, niko je nije ni popreko pogledao, iako je njen deda, Aleksandar Ler, bombardovao Srbe, ističe sama.

"Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni poprijeko pogledao, niti mi je uputio bilo kakvu ružnu riječ. Pre bih rekla da osjećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osjećaj se slobodno. Mi te volimo!"

Voli i Srbiju i Njemačku

"Voljom Božjeg promisla, ja imam dve otadžbine: Njemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina", kaže monahinja Jovana.

"Kao što je po istinitim riječima Gospodnjim: “Duša pretežnija od tijela”, tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija".

Podijeljena osjećanja o porijeklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besjedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu lijekovite, riječi: “Čovjek ne može da bira vreme i mjesto u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovjek ili kao nečovjek. Ma gdje bio i ma gdje živio.”

"Tada sam razumjela da čovjek kroz život i vrijeme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mjestu a cijeloga života traga za nekim svojim predodređenim mjestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega", rekla je mati Jovana u razgovoru za "Novosti" prije sedam godina.

"Rođena sam u staroj i uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi vjeroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno posle okončanja Drugog svjetskog rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besjedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svjetskom ratu izvojevao najveću pobjedu: “Pobjedu duše, pobedu srca i poštovanja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi.” Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na njemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnjev i osvetu, jer su njemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog njemačkog vojnika.To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali njemačku djecu, davali im bombone, razgovarali sa Nijemcima kao sa svojom braćom…"

U manastiru prvi put spoznala hrišćanstvo

Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku posljednja riječ na samrtničkoj postelji bila: “Srbija”

"Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i sveta. Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumijeti na srpskom jeziku. Savjetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uvjerili u tu svojevrsnu čaroliju umjetnosti pred čijom ljepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije",  rekla je ona tom prilikom.

Mati Jovana kaže da je to u njoj rodilo želju da upozna “taj mali veliki narod i da se približi njegovom duhu i kulturi”. U manastiru Himelstiru kod Hildeshajma prvi put je ušla u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji, koju je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji srpski episkop za Zapadnu Evropu i Australiju.

"To je bio neopisiv i nezaboravan događaj – sjeća se mati Jovana. – To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovijesti. Tada sam našle sebe i svoj novi dom. Na zemlji i na nebu. I ukoliko bi trebalo da označim najvažnija ili, laički rečeno, najsrećnija tri dana u svom životu, to bi bili: prvi, kad sam prihvatila pravoslavlje kao svoju vjeru. Drugi: kad sam poslije više godina iskušeničkog života primila monaški čin i svoje svetovno ime Sibila promijenila u monaško Jovana. I treće: kad sam dobila srpsko državljanstvo".

Po ulasku u hrišćanstvo uzela i slavu

Nikad neću zaboraviti dan kada se, posle uobičajenih dugih birokratskih procedura, u mojim rukama našla draga srpska lična karta. To mi je bilo uzvišenije nego da sam dobila diplomu Oksforda ili Sorbone. I gle paradoksa! To je bilo u ono vrijeme kada su mnogi u ovoj zemlji sanjali o tome da dobiju njemačku vizu ili pasoš i da odu odavde.

Mnogi je, kaže, pitaju šta ju je tako snažno privuklo pravoslavlju.

"Na prvom mjestu, ljepota pravoslavne svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja. Zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umjetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, ljepota srpske svetosavske duše i lijepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Sveta tri jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržestveno kao prava Srpkinja".

Njena neobična životna sudbina podstakla ju je da se pozabavi odnosima Srba i Nijemaca kroz istoriju. U Srbiji se, kako je rekla, spominje da je Stefan Nemanja u Nišu dočekao Fridriha Barbarosu na trećem krstaškom pohodu, i da je njemački vojskovođa za trpezom jeo prstima a Nemanja zlatnim escajgom.

Jovana, kako kaže, želi da podsjeti njene drage Srbe na jednu osobinu njemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.

"Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole. Nemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani… Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca", kaže.