Karan, međutim, upozorava da se ovi podaci ne smiju pogrešno tumačiti, naglašavajući da se navedeni procenat odnosi isključivo na osobe koje već imaju razlog za sumnju i odluče da je provjere, a nikako na opštu populaciju.
„Nije tačno da 30 odsto očeva nisu biološki očevi. To nije opšti populacioni prosjek, već procenat među ljudima koji već imaju razlog da sumnjaju i dolaze da tu sumnju potvrde ili opovrgnu“, pojasnio je Karan.
Ko traži DNK analize i koliko su pouzdane?
Prema njegovim riječima, DNK laboratorija Zavoda radi u dvije osnovne oblasti – forenzičkoj obradi bioloških tragova prikupljenih na mjestima izvršenja krivičnih djela i testiranjima kojima se utvrđuje očinstvo:
-
Sudski nalozi: Najčešće su povezani sa postupcima priznavanja ili osporavanja očinstva, određivanja alimentacije i brakorazvodnim parnicama.
-
Privatna inicijativa: „Građani se često obraćaju Zavodu i samoinicijativno, bez sudskog postupka, kako bi razriješili lične dileme“, naveo je Karan.
Za razliku od nekadašnjih metoda koje su očinstvo mogle isključiti samo sa određenim stepenom vjerovatnoće, savremena DNK analiza daje potpuno precizan odgovor – apsolutno i jednoznačno pokazuje da li je određena osoba otac djeteta ili nije, piše Mondo.
Karan dodaje da bi za utvrđivanje stvarnog procenta na nivou cijele populacije bilo neophodno testirati nekoliko hiljada porodica, odnosno između 7.000 i 8.000 pojedinačnih uzoraka, čime bi se dobila relevantna statistička slika.
Nesvakidašnji slučaj devedesetogodišnjaka
Tokom višegodišnjeg rada, stručnjaci Zavoda susretali su se i sa neobičnim životnim pričama. Karan je izdvojio slučaj devedesetogodišnjeg muškarca koji je zatražio provjeru da li je njegova kćerka, koja je tada bila u šezdesetim godinama, zaista njegovo biološko dijete.
Razlog zbog kojeg se odlučio na ovaj korak u poznim godinama bio je jednostavan – želio je da zna istinu „kako bi mogao mirno da umre“.
Komentari (0)