Rođen je 14. aprila 1928. godine, a od najranijeg djetinjstva naučio je da se za svaki zalogaj mora izboriti sopstvenim radom. Smatra da su ga upravo stalna aktivnost i ljubav prema poslu održale zdravim i vedrim.

"Prođe skoro cijeli vijek, ne znam, brzo prođe, ja mislim da je juče bilo. A kad me pitate kako sto godina tako brzo proleti, pa proleti u nekom radu. Ja sam samo radio, strašno sam volio raditi i za mene je rad bio svetinja", ispričao je Dragoslav za RINU.

Djetinjstvo u devet kvadrata i borba za koru hljeba

Odrastanje u takovskom kraju prije gotovo jednog vijeka bilo je obilježeno siromaštvom. Kao dječak iz skromne porodice, Dragoslav je morao da ode u službu kod imućnijih domaćina, gdje je za hranu čuvao ovce i goveda i obavljao teške seoske poslove.

Ipak, tog vremena ne sjeća se s gorčinom, već s nostalgijom za danima kada su ljudi, uprkos oskudici, umjeli da se raduju malim stvarima.

"Mi smo imali samo jednu stolicu i jednu klupu, a nas šestoro stanovali smo u kući od devet kvadrata. Tada, ako imaš hljeba, ti imaš sve, a sad ne vrijedi ni od kolača ništa, ali život je bio mio i mi smo bili veseli, zadovoljni i zdravi", prisjetio se Tomović.

Sa dva i po razreda škole savladao pet zanata

Formalno obrazovanje završio je veoma rano, nakon svega dva i po razreda osnovne škole, ali ga to nije spriječilo da postane vješt majstor.

Posmatrajući druge, naučio je stolarski, tesarski, armirački, betonerski, pa čak i električarski zanat. Stolarski posao savladao je za samo mjesec dana, dok je radio kod jednog domaćina, a kasnije je svoje znanje pokazivao na gradilištima širom zemlje.

"Meni ne treba ništa, samo da vidim kako izgleda, pa sam tako i naučio sve da radim. Kasnije su nadzorni organi bili Englezi i Italijani i sve moje radove koje sam radio oni su snimali", rekao je Tomović.

Ratne godine i odlazak u Beograd

Početak Drugog svjetskog rata dočekao je na selu, u vrijeme kada su se takovskim krajem smjenjivale različite vojske, a stanovništvo nastojalo da preživi rat i glad.

Nakon rata, zbog siromaštva je otišao u Beograd, bez novca i poznanstava, oslanjajući se na svoje znanje i vještine. Prvih šest mjeseci spavao je u barakama, na podu, dok se nije snašao.

"Ovdje su tokom rata bili ravnogorci, četnici, bilo je i partizana, a za nas je najvrednije bilo hljeba, jer ako si to imao, sve si imao. Kad sam poslije rata otišao u Beograd, spavao sam u nekim barakama, dole na patosu, punih šest mjeseci dok se nisam snašao", ispričao je Dragoslav.

Kasnije je, radeći za veliku građevinsku firmu, učestvovao u izgradnji puteva i objekata širom nekadašnje Jugoslavije.

Ljubav prema ženama kao dio životne filozofije

Osim rada i skromnosti, Dragoslav smatra da je za njegovu dugovječnost važna i ljubav prema ženama. Kako kaže, čovjek bez žene nije potpun.

"Ja sam samo žene volio, jer ništa drugo ti nemaš u životu, samo ti je žena glavna. A kad žene nestane, nestalo je čovjeka pola, jer žena vrijedi isto pola čovjeka. A to što pitate za vezu, posljednja nije bila u devedeset prvoj, nego u devedeset drugoj godini, i to je cijela istina", rekao je Dragoslav uz osmijeh.

Danas živi samostalno u rodnoj Bukovači, okružen uspomenama na gotovo cijeli vijek ispunjen radom, ratovima, nemaštinom i brojnim životnim izazovima. Uprkos svemu što je prošao, sačuvao je vedrinu i zadovoljstvo životom.