Priča bake Rajke Lekić (80) iz Donjeg Vakufa ne počinje tiho, otvara se ranom. Ranom koja ni poslije decenija nije zacijelila i koja se jasno čuje u svakom tonu njenog glasa.

Ovo nije ispovijest o jednom lošem danu, već hronika života satkanog od gubitaka, izdaja i neprekidne borbe. Priča o ženi koja je mnogo izgubila, ali nikada sebe.

"Majka je imala nas petoro", započinje Rajka sa knedlom u grlu, za Jutjub kanal Alen Avdić, pa dodaje:

"Jednog sina izgubila je kada je imao samo osam godina. Istog dana umro joj je i muž. Tog dana su ih zajedno sahranili.

Jedan dan, dva sanduka i žena koja ostaje sama pred životom koji više nikada neće biti isti. Taj trenutak bio je prekretnica, ne samo za Rajkinu majku, već i za čitavu porodicu.

"To ju je potpuno slomilo. Nakon toga je pala u postelju. Imala je nešto malo ušteđevine, ništa veliko, ali dovoljno da se nada kako neće biti teret nikome.

Obećanja koja su se raspala

U trenucima slabosti, kada je najviše vjerovala onima koje je rodila, stigla su obećanja. Rajkine sestre pozvale su majku kod sebe, nudeći brigu, sigurnost i utočište. Ali iza toplih reči krila se hladna računica.

"Rekle su joj: ‘Dođi, majko, kod nas dok ne staneš na noge’. A onda su joj uzele svu ušteđevinu.

Bolesna i nemoćna, nije imala snage da im se suprotstavi. A kada je ono zbog čega je dovedena završilo, uslijedio je čin koji se teško može nazvati ljudskim.

"Čim su počele da kreče, njene stvari su iznesene napolje. Doslovno su je izbacile.

Dom koji je vratio malo topline

Rajka i njen muž nisu oklijevali. Bez velikih riječi, ali sa velikim srcem, otvorili su vrata svog doma.

"Njegovali smo je, pazili, činili sve što smo mogli. Ali njena duša već je bila teško ranjena.

Tijelo je imalo krov nad glavom, ali srce nije imalo mira.

"Plakala je gotovo svaki dan. Nosila je u sebi gorčinu i bol zbog toga što su joj vlastita djeca okrenula leđa", govori ona.

Ni na samrti, majci nije pruženo dostojanstvo koje je zaslužila. Ostalo je nešto malo imovine – dvije krave, dvoje teladi i skromna ušteđevina. Umjesto poštene podjele ili poštovanja majčine želje, ponovo je zavladala sebičnost.

Starost bez predaha

"Sve su uzele za sebe. A majku su poslale u dom za stare.

Rajka to nije mogla da prihvati.

"Nisam imala mira. Znala sam da majka slabo čuje, bojala sam se da je ne udari auto, da se ne izgubi. Niko ne zaslužuje da posljednje dane provede tako."

Ponovo ju je uzela kod sebe, uprkos svim poteškoćama. Danas, u osamdesetim godinama života, Rajka i dalje ustaje kao borac. Sa štapom u ruci, ali uspravna duha, svakog dana izlazi među svoje životinje.

"Ako ne zaradiš, niko ti ništa neće dati. Moraš se sam boriti".

“Bore se kako znaju”

Pred svaku zimu donosi teške odluke.

"Moram da prodam pola koza da bih kupila sijeno za ostale. Srce me boli, ali znam da drugačije ne može.

Njene koze nisu samo izvor preživljavanja – one su smisao, dokaz da još traje.

Rajka je odgajila četvoro djece. Nijedno nema lak život, ali ona im nikada ne prigovara, prenosi Dnevno.hr.

"Jedno radi za dnevnicu, jedno čisti, niko nema siguran posao. Bore se kako znaju", zaključuje.