Anica Savić Rebac rođena je u građanskoj porodici u Novom Sadu. Njen otac bio je književnik i prevodilac Milan Savić, majka Julijana bila je domaćica. Odrastala je uz Uroša Predića, Jovana Jovanovića Zmaja, Lazu Kostića, Simu Matavulja.

Aničin poznanik iz mladosti Milan Kašanin priča: "Cijeli Novi Sad je govorio o njenom daru i njenoj inteligenciji, o tome da čita na njemačkom, na engleskom, na francuskom, na latinskom, na grčkom i da od svoje četrnaeste godine piše pjesme koje joj objavljuju književni časopisi".

Ljubav iz antičkih tragedija

Na univerzitetu u Beču Anica studira klasičnu filologiju, a u proljeće 1921. Anica se udaje za Hasana Repca, Srbina muslimanske vjeroispovijesti iz Mostara, koji je diplomirao orijentalne jezike na Sorboni. Prije toga bio je komita, dobrovoljac u balkanskim ratovima i sa srpskom vojskom prešao je Albaniju.

U jesen 1930. Hasan Rebac biva premješten u Skoplje. On je, zapravo, bio degradiran, smijenjen sa položaja načelnika Ministarstva vjera u Beogradu i postavljen za upravnika muslimanskih vakufskih imanja. Kraljevina Jugoslavija slala je u Vardarsku banovinu, u Skoplje, mnoge istaknute predstavnike političke, umjetničke i intelektualne elite da šire ideju jugoslovenstva. Anica i Hasan bili su uvjereni pristalice jugoslovenske ideje.

Anica se nadala da je poslije odbrane doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Beogradu pred njom akademska karijera: na skopskom Filozofskom fakultetu bilo je upražnjeno mjesto docenta za klasičnu filologiju. To se, međutim, nije ostvarilo. Dobila je profesorsko mjesto u skopskoj Ženskoj realnoj gimnaziji, na Velikoj medresi kralja Aleksandra radila je kao profesor latinskog, grčkog, njemačkog i francuskog jezika, na fakultetu je predavala grčki i latinski samo honorarno.

Prepreke, osporavanja, zavist… Nikad, u stvari, nije mogla da ostvari karijeru dostojnu njenog djela i sposobnosti.

U ljeto 1941. Hasan i Anica postaju izbjeglice, vraćaju se u Srbiju. Hasan nije uspio da se pridruži partizanima.

Život u učionici Filozofskog fakulteta

Po povratku u Beograd Anica i Hasan bili su bez posla (oboje prevremeno penzionisani) i bez stana. Jedno vrijeme „stanuju“ u jednoj učionici Filozofskog fakulteta koju rano ujutro napuštaju da bi mogla da služi svojoj namjeni.

U martu 1945. Anica je postavljena za profesora Četvrte ženske gimnazije u Beogradu, a već u oktobru premještaju je u Sarajevo! Kao da se ponavljaju skopske godine kada su je stalno premještali iz jedne škole u drugu. Ni poslije Drugog svjetskog rata nije odmah mogla da dobije posao na fakultetu. Najzad, oktobra 1946. postavljena je za vanrednog profesora Univerziteta u Beogradu za predmet Istorija rimske književnosti i latinski jezik. Hasan Rebac postaje poslanik u Saveznoj skupštini. Dobijaju stan.

Međutim, na Beogradskom univerzitetu Anica Savić Rebac nije dočekana raširenih ruku. Na katedri za klasičnu filologiju zatekla je kolege Miloša Đurića i Milana Budimira. Iako su vrlo dobro upoznati s njenim impresivnim opusom, međunarodnim ugledom, obojica se odnose prema njoj kao prema nekome ko je na Beogradski univerzitet doveden, ko je ušao na mala vrata, političkom prečicom. Anica je jedina profesorka.

Sa druge strane, gotovo svi njihovi prijatelji i poznanici govorili su o velikoj uzajamnoj ljubavi Anice i Hasana: "Razmjenjivali su samo ljubav za ljubav", bila je opaska Zuke Džumhura.

"Na njihovom zajedničkom komplikovanom putu presretale su Hasana i Anicu različite istorijske, nacionalne, političke, vjerske prilike i okolnosti. U Hasanovom životu ukrstile su se mnoge balkanske protivrečnosti i nepomirljivosti. On je bio njihova živa istorija i utjelovljenje, a politička ideja koju je zastupao i za koju se borio, kako je vrijeme odmicalo, bila je sve manje prosperitetna i sve češće im je otežavala život. Anica je uvijek bila uz njega na tom putu, a malograđani im nikada nisu oprostili – njoj što se udala za muslimana, a njemu što se oženio, kako se govorilo, inovericom." Ovako o Hasanu i Anici Savić Rebac piše Ljiljana Vuletić.

Hasanova smrt i Aničino samoubistvo

Početkom pedesetih Hasan Rebac je teško obolio. Priprema se za rastanak sa Anicom, u oproštajnom pismu poručuje da se još jednom rodi, samo bi nju volio…

Iste noći kad je Hasan umro, Anica je prerezala vene. Samoubistvo nije uspjelo jer je sebi dala injekciju morfijuma što je usporilo krvarenje, tako da je prenesena u bolnicu i spašena. Od namjere o samoubistvu nije odustajala: čitala je literaturu o antičkim samoubistvima. Prijatelji su je odvraćali, ali je ona svoje uvjerenje branila argumentima antičkih koncepcija o samoubistvu, a posebno ideju da će "mudrac sam sebi oduzeti život, radi spasenja otadžbine i radi prijatelja, i ako ga obuzme suviše jak bol, bilo zbog osakaćenosti, bilo zbog neizlječive bolesti".

Neposredno prije nego što će se ubiti hicem iz pištolja, Anica Savić Rebac obavila je sve formalnosti u vezi s grobom, sahranom, zajedničkim spomenikom… Sastavila je testament, podijelila prijateljima drage predmete, knjige, slike, nakit, stari porculan, srebro, nameštaj…

"Po paradoksalnoj logici, Aničino samoubistvo, iako ga je ona sama najavila, izazvalo je, kad je postalo realnost, zaprepaštenje. Dugo i metodično pripremano, ono je pobudilo izuzetno zanimanje, kao kraj života vrijedne osobe na vrhuncu tvoračkih moći… Aničino samoubistvo bilo je, po mnogo čemu, neobično, pa i po svojoj ekstravertiranosti. Ono je bilo ne samo puki kraj života poznate osobe, nego i dramatično javno ispovijedanje životne filozofije…", piše Ljiljana Vuletić.

Reagovanja su bila veoma različita; tumačenje čina samoubistva u prvim napisima zauzelo je isto toliko prostora koliko i jedan izuzetno bogat život.

Tada se pričalo o hladnokrvnom i proračunatom, mističnom, astrološki precizno planiranom samoubistvu.

Anica i Hasan sahranjeni su na Novom groblju u Beogradu.