Osman se rodio u Zvorniku, gdje su živjeli u složnoj, ali brojnoj porodici. Njegovi roditelji su imali sedmoro djece – četiri sina i tri ćerke – pa je dom bio uvek pun života, smeha, ali i odgovornosti. Ipak, Osmanov život se drastično promijenio kada je imao samo osam godina. Njegov otac je preminuo, ostavljajući porodicu u teškoj situaciji.

Tako je Srbin Ljubo rat u Bosni proveo kod komšije muslimana.

„Kad je otac umro, braća i sestre su već bili poudati i oženjeni. Ostali smo samo sestra i ja. Njoj je tada bilo deset godina, a meni samo osam“, prisjeća se Osman sa setom u glasu. Od tog trenutka, odgovornost koja je prirodno pripadala roditeljima prešla je na mlada pleća Osmanovih. Njegova majka, iako snažna žena, morala je da se bori da preživi sa dvoje djece, bez podrške supruga.

Već sa dvanaest godina, Osman je donio jednu od prvih, teških odluka u svom životu. Otišao je na Romaniju, u blizinu Sokoca, da radi u najmu kod pravoslavne porodice. Cilj mu je bio jasan – želio je da zaradi koji dinar i pomogne svojoj majci i sestri, kako bi im život bio barem malo lakši.

„Teško smo živjeli kod kuće, a već tada sam imao želju da im obezbijedim ljepši i ugodniji život“, prisjeća se Osman. Iako je bio vrlo mlad, imao je izuzetnu snagu i odlučnost, što je rijetkost za dječaka tog uzrasta.

Kod porodice Novosel, kod Milana i njegove supruge Vele, Osman je doživio nešto što nije očekivao. Bez obzira na različitu vjeru, Milan i Vela su ga prihvatili kao svoje dijete.

„Kad sam došao kod tog gazde Srbina, bilo mi je bolje nego kod moje kuće. Ljepše smo živjeli, a on me nije odvajao od svog sina, bez obzira na vjeru. Bio sam u najmu kod pokojnog Milana i Vele. Imam jaku želju da jednog dana posjetim njegovog sina, da vidim gdje je sada, da li živi u staroj kući ili je odselio. To mi je uvijek u mislima.“

U početku, Osmanova majka je dolazila nekoliko puta da ga odvede kući. Međutim, dječak je odbijao povratak. Njegova majka se vraćala kući u suzama, shvatajući da Osman uživa u životu i radu kod Milana i Vele. Tokom dana, Osman je brao gljive, sakupljao drva, brinuo se o voću i povrću. Bio je vrijedno i odgovorno dijete, a Milan i Vela su njegov trud i rad cijenili više nego što je mogao da zamisli. Vremenom je i njegova majka prihvatila da Osman ostane u najmu, jer su pare koje je donosio pomagale porodici da preživi. „Kasnije je majka dolazila da uzima pare. Milan joj je davao unaprijed. Tako je preživljavala sa sestrom“, objašnjava Osman.

Osman je ostao u porodici Novosel sve do svoje šesnaeste godine, odrastajući i postajući momak u sigurnom okruženju koje ga je oblikovalo. Iako je majka teško živjela i imala ograničene resurse, mogla se osloniti na svog sina. Bilo je tu i nekoliko članova porodice koji su povremeno pomagali, ali na Osmanu je počivala glavna odgovornost za porodicu.

„Ja sam srećan što sam sve to prošao. To me očeličilo. Danas mojoj djeci ništa neće trebati“, sa ponosom govori Osman. Njegova mladost, iako obilježena teškim životnim iskušenjima, naučila ga je vrijednosti rada, odgovornosti i upornosti.

Poslije povratka sa Romanije, Osman je pronašao posao u Beogradu. Sa sedamnaest godina odlučio je da se oženi, sa djevojkom s kojom je išao u školu, i započeo svoj život u stabilnijim okolnostima. Teške godine djetinjstva i mladosti oblikovale su ga u čovjeka sposoban da se suoči sa životnim izazovima, ali i da ceni porodicu i vrijednosti koje je naučio kroz iskustva najma i rada u tuđoj kući.

Stil / Bosanksa sehara