Za mlade nevjeste širom svijeta, dan vjenčanja obično je ispunjen osmijesima, prijateljima i toplim uspomenama. Ali za Gul, tada dvadesettrogodišnju manekenku iz Šangaja, taj dan bio je jedna od najmračnijih tačaka njenog života.

„Kada sam se udavala, imala sam osjećaj kao da prisustvujem sopstvenoj sahrani. A kada sam potpisala brak, imala sam osjećaj da potpisujem svoju smrtnu presudu. Nisam obukla vjenčanicu. Niko iz porodice mi nije čestitao. Nisam rekla ništa prijateljima. Čak nisam ni objavila sliku na društvenim mrežama“, ispričala je Gul.

Razlog njenog očaja? Gul je bila primorana da se uda za čovjeka kojeg je mrzila, pod pritiskom kineskog režima koji je tvrdio da je to jedini način da spasi sebe i majku od logora koji se s pravom nazivaju koncentracionim. Brak je, kako kaže, „konzumiran“ na najbrutalniji mogući način – silovana je dok je nepomično ležala u krevetu, sa slomljenom vilicom i nosem, nakon što ju je pijani muž prethodno brutalno pretukao.

Gul je Ujgurka – pripadnica muslimanske manjine u zapadnoj kineskoj pokrajini Sinđijang, koja je godinama meta jednog od najbrutalnijih oblika državne represije na svijetu.

Pod izgovorom „etničkog jedinstva“, kineske vlasti su je prisilile da se uda za Han Kineza – pripadnika većinskog naroda u zemlji. Osjećala se bespomoćno. Na dan njenog vjenčanja, njena majka je puštena iz logora u kojem su zatočeni milioni Ujgura.

„Svi smo znali šta se dešava onima koji kažu ‘ne’. Svi smo znali za ljude koje su uhapsili i odveli u kampove, za užas koji ih tamo čeka – vezane noge, mučenje...“, kaže Gul.

Danas može da ispriča svoju priču samo zato što je uspjela da pobjegne iz Kine, zajedno sa svojom petogodišnjom kćerkom. Ono što je ispričala šokantan je dokaz brutalnosti Pekinga prema populaciji od 12 miliona Ujgura.

„Život je bio težak, ali dobar“
Pod vlašću Kine, čitava sela u Sinđijangu deportovana su u „kampove za prevaspitavanje“. Tamo, unutar zidova, često se nalaze fabrike – za prinudni rad.

Preživjeli govore o grupnim silovanjima, mučenju, uništavanju džamija, masovnom sterilisanju žena i sveobuhvatnom nadzoru koji pokriva svaki ugao njihovih života.

Gul je prva Ujgurka koja javno svjedoči da je bila prisiljena na brak sa Han Kinezom. Identitet krije da bi zaštitila rodbinu u domovini.

Pobjegla je prošle godine u Švajcarsku. Vidno potresena, često u suzama, u razgovoru sa svjetskim medijima, rekla je da želi da svijet sazna „kakvo zlo predstavlja njihov sistem“.

Prvih deset godina života provela je srećno u Kašgaru, sa majkom, bakom i djedom. Kasnije je prešla u Urumći, pa u Šangaj, gdje je upoznala ženu koja joj je ponudila obuku za manekenku.

„Rekla je da imam lijepo lice i građu, pa sam počela da radim za njih. Poslije tri mjeseca poslali su me na obuku u Šangaj.“

Radila je za modne kuće, stajala ispred tržnih centara, čak imala male uloge u filmovima. „Život je bio naporan, ali dobar. Zarađivala sam lijepo i mogla sam sebi svašta da priuštim.“

Ali onda su počela uznemiravanja od strane policije. „Rekli su mi da Ujguri ne treba da žive u ‘pravoj Kini’, da ne treba da imaju imovinu.“

Vratila se u Sinđijang 2016. i primijetila promjene: dozvole za putovanja, više kamera, vojnici na ulicama. Ljudi su počeli da nestaju – čak i devedesetogodišnji komšija.

„Bio je jako ružan i neuredan“
U januaru 2018. pozvana je po novi lični dokument. Policija joj je uzela krv, skenirala zenice, a zatim poručila da mora u kamp da „nauči zakon i kineski jezik“. Pokušala je da se izvuče – nudila mito, izgovarala se poslom. Ali bez policijske dozvole nije mogla da se vrati u Šangaj. I tada je došla jeziva prijetnja koja joj je promijenila život:

„Promovišemo etničko jedinstvo. Bolje da se udaš za nekog Kineza. Tako ćeš imati mir, niko te više neće zvati ni privoditi.“

Kao i mnoge ujgurske porodice u ruralnim krajevima, i ona je znala za prisilne brakove. Mislila je da će ih odbiti ako se samo složi. Ali ubrzo nakon toga, policajac iz Šangaja pozvao ju je na večeru. Bio je tu i jedan čovjek – pijan, „jako ružan i neuredan“, rekla je.

„Policajac je rekao da smo lijep par i da treba da budemo ljubavnici. Rekla sam da bi me roditelji zatvorili kao psa ako bi me vidjeli s njim.“

Kada ga je odbila i obrisala s WeChat mreže, ubrzo je stigla kazna – njena majka je zatvorena u kamp. Rečeno joj je da je to zbog njenog odbijanja braka. Na kraju je pristala, kako bi oslobodila majku. Pokušala je da brak ostane fiktivan, ali kada je to otkriveno, bila je primorana da ga primi u svoj dom.

„Bio je prljav, smrdio, stalno pijan. Kada nisam htjela da spavam s njim, silovao bi me. Što sam više odbijala, to mu je više prijalo“, rekla je kroz suze.

Poslije tri godine odlučila je da se razvede. Majka i tetka su došle da je mole da ostane – „kamp je kao grob“, govorila je majka. Pokušala je da se ubije. Onda je kontaktirala jednog ujgurskog aktivistu u SAD. „Rekla sam: Ne mogu sebe da spasim, ali neću da mi kćerka ostane ovdje. Možeš li da je daš nekom na usvajanje?“

Aktivista joj je pomogao da pobjegne. Zahvaljujući braku, imala je pasoš. U maju prošle godine pobjegla je preko Dubaija u Evropu. Švajcarsku je izabrala jer je kao dijete voljela film „Hajdi“, koji je gledala s djedom.

„Sad sam ponosna što sam Ujgurka. Znam da smo nekada imali svoju zemlju, svoju kulturu. Znam šta su nam uradili.“