Posebnu pažnju posvećuje glasovima onih koji se rijetko čuju – žena iz malih sredina, starijih, bolesnih i marginalizovanih. Njeni tekstovi kombinuju empatiju, tačnost i društvenu odgovornost.

Prošlo je pet godina, ali meni je djelovalo kao mnogo više — kao da je vječnost podijelila moj život na "prije" i "poslije". Bol zbog gubitka još uvek je živio u meni. Pokušavala sam da počnem ispočetka, ali nisam mogla. Osjećala sam da ako zaboravim ili pronađem drugog muškarca, izdala bih ljubav koju sam imala prema Alekseju. Voleli smo se do poslednjeg daha. On je mnogo patio, braneći djevojku kojoj su pretili, a ljekari nisu uspjeli da mu spasu život.

Tišina groblja

Dok sam hodala po krhkom lišću, posmatrala sam tužan pejzaž pred sobom. Drveće je odavno odbacilo lišće, a njihove suve grane jedva su se njišale na laganom vjetru. Tamna izmaglica ispunjavala je nebo, a vazduh je bio težak od mirisa vlažne zemlje i tuge. Čula sam plač ljudi koji su došli da posete one koji se nikada neće vratiti. Srce mi je krvarilo.

Kada sam stigla do Aleksejevog groba, stavila sam svježe cvijeće, obrisala lišće sa nadgrobnog spomenika i pogledala fotografiju. On mi se smešio sa slike, kao da mi poručuje da će sve biti u redu. Fotografisali smo se na moru — tada smo planirali budućnost, decu, sreću. Sve je nestalo, raspršilo se u stvarnosti. Sada sam imala trideset godina, bez djece, bez ljubavi, i nisam znala kako dalje.

"Rekao si da sam previše lijepa da bih bila vjerna... Sjećaš se? Rekao si da ću se brzo udati, ako te nema. Vidiš li sada da se to nije dogodilo?" šapnula sam nebom, gorko.

Neočekivani susret

Dok sam stajala na grobu, začuo se dječiji glas: "Mama, da li tata stvarno može da vidi iz raja? Hteo sam mu donijeti igračku."

Okrenula sam se i vidjela dečaka kako trči kroz kapiju. Bio je mali, radoznao, a lice mu je bilo nevjerovatno slično Aleksejevo. Srce mi je stalo. Njegova majka Svetlana je stajala pored, krhka i ljepa, drhteći.

"Ovo dijete... je li on Aleksejev sin?" upitala sam, glas mi je drhtao.

Svjetlana je spustila pogled, a dečak je rekao: "Ja sam njegov sin. Nije me upoznao, ali ga poznajem."

Ne mogu opisati mješavinu šoka, bola i iznenađenja. Moj muž je imao sina, o čemu nisam znala.

Istina izlazi na vidjelo

Dogovorile smo se da se vidimo na neutralnom mjestu. Svetlana je bila nervozna, a ja nisam mogla da se oslobodim osjećaja nevjerice i tuge. Kada mi je ispričala kako su se upoznali, da je trudna bila neposredno prije tragedije, srce mi se slomilo. Moj muž je planirao novu porodicu. Pet godina sam se mučila, vjerujući da je naša ljubav svijetla i čista.

"Hvala ti što si imala hrabrosti da mi kažeš sve ovo. Nikada ne bih pomislila da moj muž ima sina. Žao mi je što dečak nije upoznao oca, ali nadam se da ćete naći sreću zajedno."

Nisam mogla da vjerujem sopstvenim riječima. Ali odlučila sam da učinim nešto za njega i Aleksejevog sina — da mu pomognem i tako zatvorim to poglavlje.

Novi početak

Vratila sam se kući i prikupila neke od Aleksejevih stvari, fotografije, uspomene, i predala ih Svetlani i Maksimu. Osjećala sam mir. Napokon sam mogla da pustim Alekseja, da prestanem da krivim sebe i da vjerujem da mogu da pronađem sreću.

Iako je istina bila bolna, ljubav prema njemu ostala je svijetla uspomena. Sada sam spremna da krenem dalje, korak po korak, sa nadom da će nova poglavlja mog života biti ispunjena srećom i mirom.