Mnoge žene vjeruju da je najveća bol koju mogu da dožive ona kada otkriju muževljevu prevaru. Tada se ruši povjerenje, a sa njim i svijet koji su godinama gradile. Međutim, postoje situacije koje su još teže – kada se iza sumnje i bola krije istina potpuno drugačija od one u koju smo vjerovale.

Ovo je ispovijest žene koja je godinama mislila da se bori protiv muževljeve ljubavnice. Otišla je na njen grob da osjeti trijumf i kraj svojih muka, a tamo je otkrila riječi koje su joj zauvek promijenile život.

Prije više od dvadeset godina muž mi je poklonio sitne srebrne minđuše u obliku vilinog konjica. Tada sam vjerovala da je naš brak neraskidiv, da živimo u tvrđavi koju ništa ne može da ugrozi. Imali smo veliku kuću, djecu i spokojne večeri koje su mi djelovale kao vječnost.

Pet godina agonije

Prva pukotina pojavila se neprimjetno. Osjetila sam tuđ miris na njegovoj odjeći, sladak i cvjetni, potpuno drugačiji od onoga što je inače koristio. Ubeđivala sam sebe da umišljam, da je to samo prolazna slučajnost. Onda su nestale moje minđuše. Tragala sam svuda, ali ih nisam našla. Nekoliko nedelja kasnije pronašla sam račun iz zlatare i identične minđuše u njegovom kaputu. U tom trenutku sam bila sigurna da ih je poklonio drugoj ženi.

Od tada je moj život postao niz pokušaja da ga povratim. Pet godina sam se borila – mijenjala izgled, trudila se da budem zanimljivija, bolja, mršavila, pravila se da ne vidim. Ali uvijek sam osjećala da između nas stoji neko treći.

A onda je ta žena umrla. Zvala se Svetlana. Umrla je iznenada, u trideset drugoj godini. U meni se probudio osjećaj oslobođenja, kao da je prepreka nestala. Čekala sam da prođe četrdeset dana i otišla sam na njen grob, obučena da izgledam dostojanstveno. Nisam željela da tugujem, već da trijumfujem.

Bolno saznanje i "šamar realnosti"

Stajala sam pred grobom i gledala privremenu ploču. Na njoj je pisalo njeno ime i prezime, a u podnožju krsta samo jedna rečenica: "Volio je samo tebe. Oprosti mi." Te riječi su me pogodile kao udarac. Osjetila sam sram, bol i zbunjenost. Umjesto da se nasmijem, spustila sam se na koljena i zaplakala.

Kasnije sam saznala istinu. Svetlana nije bila ljubavnica. Bila je njegova polusestra, teško bolesna, a on joj je pomagao u tajnosti, krijući sve i od nje same i od mene. Godinama je nosio taj teret, vjerujući da me tako štiti. Moja sumnja, moj gnjev i moja bol rodili su se iz tišine i zidova koje je sam podigao.

Tada sam shvatila da izdaja nije bila u tome što je imao drugu ženu, već u tome što me je isključio iz sopstvenog života. Sve ono što sam mislila da je borba protiv suparnice, bilo je u stvari borba protiv njegovih zidova.

Danas, nekoliko godina kasnije, i dalje živimo zajedno. Nismo se razveli, ali naš brak više nije isti. Naučila sam da živim nezavisno, da gradim svoj svijet, a ne da tražim sebe u njegovim gestovima. On se promijenio, postao je mekši, ranjiviji, spremniji da govori.

Na grobu Svete sada stoji pravi spomenik sa riječima "Sestri i ćerki". Pored njega sam ostavila srebrni broš u obliku vilinog konjica. To nije zamjena za minđuše koje sam izgubila, već simbol novog razumijevanja.

Naučila sam da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled i da zidovi između dvoje ljudi mogu biti mnogo opasniji od bilo koje treće osobe. Naučila sam i da opraštam – drugima, ali i sebi.

(Stil)