Nakon ženidbe, Haris Džabija preselio se u Švedsku, gdje je odrasla njegova supruga. Živjeli su i u Norveškoj neko vrijeme, ali su prošle godine donijeli odluku da se vrate u Bosnu i Hercegovinu sa djecom. U razgovoru za YouTube kanal RahatLand, Haris je otkrio niz nesvakidašnjih situacija kroz koje je prošao u životu, a jedna od njih zauzima posebno mjesto – trenutak kada je iznenada morao da porodi svoju suprugu na parkingu u Švedskoj.

Početak neočekivanog porođaja

"Uveče, prije nego što smo legli, rekla mi je: 'Nešto se čudno osjećam, mislim da bi moglo da krene'. Mislio sam samo da se sve desi ujutru, da ne bude usred noći. Oko tri sata me budi i kaže: 'Bogami, krenulo je. Boli me svakih pet minuta'. Zvali smo njenu mamu, koja je živjela nekih 70 km od nas, i ona je odmah krenula ka nama. Stariji sin se probudio, a supruga ga je u bolovima ljuljala da zaspi. Ja sam bio u potpunoj panici", ispričao je Haris.

Ubrzo su krenuli niz stepenice prema automobilu. Supruga ga je iznenadila zahtjevom da pripremi auto, a onda se dogodilo ono neočekivano:

"Pogledam u retrovizor, supruga trči ka kolima. Pitam šta se desilo, kaže: 'Evo ga, ide'. 'Ma ko ide?!', pitam. Kaže: 'Dete krenulo'. Ja vičem: 'Drži ga, evo nas za pet minuta u bolnici'. Kaže: 'Pobogu, kako da držim, ne mogu'. Ona mene gurne i legne na zadnje sjedište."

Znoj, panika i neočekivani trenutak radosti

Haris priznaje da je mislio da neće moći da pomogne svojoj supruzi, ali zahvaljujući njenoj pribranosti, uspjeli su da iznesu situaciju:

"Ona govori: 'Ja ću vama sve govoriti, samo mi pomozite'. Ja vičem: 'Nemoj molim te, kako ću?'. Njena mama i ja smo se uspaničili. Ona govori mami: 'Drži mi glavu, drži mi glavu', da bi mogla da se napregne. Naučila je to od prethodnog porođaja. U svemu tome ona je najpribranija."

Odjednom je došao trenutak kada je dijete počelo da izlazi:

"Za dva minuta držim dijete u rukama. Ona govori: 'Jao, ne plače'. Ja uzeo dijete za noge i udario ga par puta po leđima, dijete počinje da plače – i to je to. Bilo je nevjerovatno."

Kada je hitna pomoć stigla, Haris je konačno mogao da odahne, ali telo mu je bilo potpuno paralizovano od adrenalina i stresa:

"Kako je hitna krenula, meni je to bio kraj. Cijeli sam se bio oduzeo, ruke i noge, nisam mogao da upalim auto. Dali su mi nešto i bukvalno nisam mogao da se pomjerim."

U bolnici su ih dočekali sa svijećama, ružama, sokovima i sendvičima. Njihov sin je bio dugačak 52 cm i težak 4.600 grama, a sve je prošlo u najboljem redu.

Iskustvo koje se pamti

Haris Džabija opisuje ovaj događaj kao jedan od najljepših trenutaka u životu: trenutak kada je, i pored panike i adrenalina, uspeo da bude podrška svojoj supruzi i dočeka novog člana porodice u sigurnosti i ljubavi.