Prvo je krenulo s umorom. Govorio je da ga bole leđa, da se lako zadiše. Ja sam insistirala da ide kod doktora, ali on je govorio da to nije ništa, da je od posla i godina. Tek kad je počeo da gubi kilograme, pristao je na pretrage. Tada su nam rekli – rak. Kao da je cijeli svijet stao. Ja sam pitala doktora: „Šta možemo uraditi?“ On je ćutao. To ćutanje je bilo gore od svake riječi.

Od tog dana život nam je krenuo nizbrdo. Ljekari, bolnice, pregledi, terapije... a sve uzalud. Umjesto da ozdravi, on se topio pred mojim očima. Gledala sam ga kako gubi snagu, kako mu blijede obrazi, kako mu ruke koje su nekad mogle podići sve, koje su gradile ovu kuću postaju tanke i nemoćne.

Najviše me boljelo to što je pokušavao da me tješi i kad je njemu bilo najteže. Govorio bi: „Ne plači, sve će biti dobro.“ A ja sam u sebi vrištala, jer sam znala da neće. Pokušavala sam da se držim, zbog njega i zbog djece, ali noću bih ostajala budna i tiho plakala, da me ne čuje.

U junu smo još pili kafu na terasi, planirali kako ćemo kupiti drva za zimu i posaditi nove voćke. U julu je već bio vezan za krevet, a u septembru ga više nije bilo. Tri mjeseca, eto toliko je trebalo da mi rak otme čovjeka s kojim sam mislila ostariti.

Danas je kuća prazna, iako je puna njegovih stvari. Kaput visi na čiviluku, njegove čizme stoje pored vrata, a meni se čini da će svakog trena ući i reći: „Skuvaj kafu.“

Najgora su jutra kada se budim i pružam ruku ka njegovoj strani kreveta, a tamo je hladno.

Ljudi kažu da vrijeme liječi, ali ja mislim da vrijeme samo uvećava bol. Svaki praznik bez njega, svaka godišnjica, svaka obična nedjelja  sve su to podsjetnici da ga nema. Najteže je djeci, iako se trude da budu jaki. A ja, ja se osjećam kao da sam izgubila pola sebe.

Rak mi je muža uzeo brzo i nemilosrdno. Ostao je samo moj glas, moje suze i moja molitva da ga jednog dana, tamo negdje, opet sretnem. Dok živim, čuvaću uspomene na njega – njegov miris, njegov osmijeh, njegove riječi. To je sada moj život, a sve drugo je samo praznina.“

Danas bi mu bio rođendan. Njegova supruga kaže da je ovaj tekst njen sjećanje na čovjeka koji je bio stub porodice i oslonac prijateljima.