Još od malih nogu, Džuel Šuping je željela da bude slijepa.

Kao dijete, provodila je sate gledajući u sunce, posmatrajući sunčeve pjege i solarne oluje, nakon što joj je majka rekla da će joj to oštetiti oči. Sa samo šest godina rekla je da joj je razmišljanje o tome da je slijepa djelovalo utješno.

Poremećaj tjelesnog integriteta

Godine 2006, kada je imala 21 godinu, Džuel je pronašla psihologa koji je pristao da je oslijepi. Psiholog joj je sipao sredstvo za čišćenje odvoda direktno u oči.

Nakon što je njena porodica saznala da gubitak vida nije bio slučajan, odrekli su je se. Skoro deset godina kasnije, 2015. godine, Džuel je rekla da ne žali zbog svoje odluke.

Ispostavilo se da Džuel ima poremećaj tjelesnog integriteta – stanje u kojem ljudi bez invaliditeta vjeruju da su predodređeni da budu invalidi.

Poremećaj identiteta tjelesnog integriteta (Body Integrity Identity Disorder – BIID) jedan je od onih koji izazivaju najviše kontroverzi i sa stanovišta medicinskih dokaza i sa etičkog stanovišta. Osobe sa ovim poremećajem osjećaju nesklad između svog tijela i mentalne predstave o njemu, ali se na tome ne zaustavljaju.

Šta žele ljudi koji imaju ovaj poremećaj

Ljudi sa ovim poremećajem su fizički zdravi, ali insistiraju na amputaciji nekog dijela tijela ili žele da budu paralizovani. Kamen spoticanja za struku u etičkom kontekstu je prije svega to što ove osobe ponekad traže da im se to omogući hirurškom intervencijom – na primjer, presijecanjem kičmene moždine. Ukoliko im to ne uspije (ili čak i nisu pokušali medicinskim putem), ponekad se samopovrjeđuju na različite načine kako bi ostvarili efekat amputacije. U igri su vatreno ili hladno oružje, motorna testera...

Pitanja, dileme i kontroverze: Zašto nastaje ovaj poremećaj

Iako psihologija još uvijek nije pronikla u tačne uzroke pojave ovog poremećaja, psiholozi se trude da na različite načine makar objasne ovaj fenomen. Dosadašnje studije pokazuju da poremećaj identiteta tjelesnog integriteta najčešće počinje već u ranom djetinjstvu.

Objašnjenje koje daju osobe sa ovim poremećajem na pitanje kako je moguće da žele da ostanu bez funkcionalnog dijela tijela jeste da će tek tada biti kompletni, upotpunjeni, smireni i zadovoljni. Riječ je, dakle, o paradoksu u startu – da se cjelovitim osjećaju kada ostanu bez nekog dijela tijela. Najčešće su to udovi, rjeđe neki njihov dio.

Iako je riječ o rijetkom poremećaju, ipak postoji oko 300 medicinski dokumentovanih slučajeva ovog fenomena.

Kada su stručnjaci pitali osobe kod kojih je dijagnostikovan BIID jesu li svjesni da je riječ o poremećaju, od njih nisu dobili potvrdu ni odobravanje. Naime, oni ovu želju pravdaju pravom na izbor zbog unutrašnje potrebe. Porede je sa željom transseksualnih osoba za promjenom pola.

Inače, ove osobe tačno znaju za koje udove žele da im se amputiraju. Najčešće je, prema statističkim podacima, to lijeva noga iznad koljena. Da sve bude još bizarnije, pojedinci čak znaju i tačno mjesto na kojem bi trebalo izvršiti rez – brojčano određeno, u centimetrima.

Naučnici su zabilježili da je jedan čovjek cijelog života želio da mu se amputiraju obje noge. Nesrećnim slučajem ostao je bez lijeve ruke. Međutim, i dalje je želio da mu se amputiraju obje noge.

Šta se događa u njihovom mozgu

Neurološke pretrage, međutim, pokazuju da je korijen ovog poremećaja ipak u mozgu, čiji nervni impulsi stvaraju iskrivljenu sliku tijela i prave nesklad između mentalne percepcije i fizičkog postojanja (poput pacijenata s moždanim udarom).

Pojedini naučnici porede ga s dismorfofobijom i anoreksijom, budući da su to poremećaji zasnovani na pogrešnim sopstvenim tjelesnim predstavama. Moguće je da postoje i elementi psihičkog mehanizma samopovređivanja. To neki psiholozi osporavaju, jer ove osobe sebi žele da izazovu fizički nedostatak s uvjerenjem da će im kvalitet života biti bolji.

Zašto ljekari nisu „načisto“ s ovom bizarnom željom pacijenata

Jedan od ispitanika s ovim poremećajem ga je objasnio ovako: nije riječ o tome da želi amputaciju kao čin, već da on jednostavno NE TREBA da ima noge. Kod njega je sve počelo od ranog djetinjstva i igre. Na primjer, u igri kauboja i Indijanaca uvijek je on bio taj koga ranjavaju u nogu ili ostaje bez nje. Njemu je amputacija urađena i tvrdio je da je izliječen, odnosno da je postigao osjećaj cjelovitosti kojem je stremio.

Praktično, ne postoji šansa da se naučnici slože oko ovog pitanja. Jedni ne vjeruju da udovoljavanje bilo kojoj opsesivnoj težnji pacijenta može da bude dobro za njega, a drugi smatraju da im treba pružiti ono što traže. Dobrobit pacijenta, što uključuje i mentalno zdravlje, trebalo bi da bude mjerilo svake zdravstvene intervencije. Međutim, oni koji se protive pitaju: nismo li iznevjerili Hipokratovu zakletvu i da li smo zapravo naudili pacijentu?

Stil/eKlinika