Kad su ona i suprug kupili staru kuću na selu, vjerovali su da započinju miran život daleko od gradske gužve. Umjesto toga, uselili su se u prostor u kojem mir nikada nije stanovao...

Kad smo odlučili da ostavimo grad iza sebe i započnemo novi život u miru, nismo ni slutili da ćemo zakoračiti u nešto što razum ne može objasniti.
Moj muž Marko i ja nismo bili od onih koji vjeruju u duhove, uklete kuće i priče iz naroda. Odrasli smo u gradu, u racionalnom svijetu. Ali ono što nas je zadesilo u selu u Glamoču promijenilo nam je pogled na život – i na ono nevidljivo.

Prilika koja se činila predobrom da bi bila stvarna

Tražili smo kuću van grada, po mogućnosti staru, s okućnicom i malo voćnjaka. Na oglasu  stara, ali očuvana kuća od oko 110 kvadrata, 18 ari zemlje, bunar, pomoćne zgrade, sve to za manje od 20.000 KM. Nalazila se u malom selu u Glamoču.

Kad smo je obišli, sve je izgledalo idilično. Komšija, stariji čovjek iz prve kuće niz put, samo je rekao:
„Tu ljudi dolaze i brzo odu. Niko se ne zadrži.“ Pomislili smo da je to zbog slabih uslova, loše povezanosti s gradom, možda dosade. Nismo vjerovali u „priče“.

Početak neobičnih događaja

Uselili smo se u proljeće. Djeca su trčkarala po dvorištu, uređivali smo kuću, sadili baštu. Prvih desetak dana bilo je savršeno. A onda – čudne sitnice.

Čaše koje padaju same od sebe. Vrata koja se otvaraju bez promaje. Koraci na tavanu usred noći. Pomislili smo: stari podovi, miševi, vjetar. Ipak, osjećaj nelagode počeo je da raste.

Strah koji se ne da objasniti

U jednoj noći, probudio me san. Djevojčica mi je šaptala na uho: „Ovde nije tvoje mjesto.“
Probudio me hladan znoj. Te iste noći, Marko je rekao da osjeća kao da nas neko stalno posmatra. Djeca su se budila uplakana. Jedno jutro, na zidu dječije sobe pojavila se vlaga – u obliku obrnutog krsta. Tada smo odlučili da potražimo pomoć.

Duhovna smetnja: sveštenik donosi objašnjenje

Sveštenik iz jednog manastira došao je čim je čuo šta se dešava. Nije se iznenadio. Samo je mirno rekao:

„Neke kuće ponesu teret tuđeg grijeha. Ako je tu bilo grešnih radnji bez pokajanja – prostor se uznemiri. A nečisti duh traži pukotine u ljudskoj vjeri.“

Osveštao je kuću, pročitao molitve u svakoj prostoriji, blagoslovio bunar i dvorište. Savjetovao nas je da postavimo ikonu zaštitnika porodice Svetog Nikole, i da svako jutro stanemo pred nju i izgovorimo kratku molitvu.

Mir koji se vratio – bez objašnjenja

Već te večeri spavali smo kao nikad prije. Nije bilo više koraka, lupanja, ni hladnoće bez razloga. Djeca su se smijala, kuća je mirisala na tišinu – ali ovaj put onu pravu, umirujuću.

Vlaga je nestala. Svjetla više ne trepere. Iako ne znamo šta je zaista bilo, znamo da nas je vjera spasila.

Danas više ne pokušavamo da objasnimo šta se dogodilo. Ali znamo jedno – nismo kupili samo kuću. Kupili smo prostor u kojem su ostali tragovi nečijeg bola, tame ili grijeha.

I ako nije bilo molitve, možda bismo i mi pobjegli – kao svi oni prije nas.

Jer neka tišina na selu nije spokoj. Neka je upozorenje.