Surogat‑majke izazivaju podijeljena mišljenja – dok jedni misle da je to što rađaju djecu drugima izuzetno humano, drugi ih osuđuju i govore da to rade isključivo zbog novca. Šarlot Džonson Denijels (41) iz Velike Britanije kaže da spada u prvu kategoriju i da nema namjeru da zarađuje na tuđoj muci. U velikoj ispovijesti otkrila je zbog čega se opredijelila za surogat‑majčinstvo i kako je to utjecalo na njenu petoro djece i muža.

Šarlot Džonson Denijels je ponosna surogat‑majka. Ponosna prije svega, jer je pomogla nepoznatom bračnom paru da dobije svoje dijete. Ovoga ljeta će po drugi put pokušati da uradi isto – da par koji ima probleme sa začećem učini biološkim roditeljima. Radi to iz humanih pobuda; novac, tvrdi, ne interesuje je. Ovo je njena priča.

„Imam petoro djece – uzrasta od 22, 19, 16, 11 i devet godina. Ali 2024. godine rodila sam bebu drugom paru. Džoj sada ima osam mjeseci. Nikada se nisam majčinski povezala sa tom bebom, jer znam da ona nije moja. Još sam u kontaktu sa roditeljima. Šalju mi poruke i fotografije bebe najmanje dva puta sedmično. Izgradili smo snažno prijateljstvo. Mora da postoji puno povjerenje sa surogat‑majkom.

Po zakonu Velike Britanije, moj muž i ja smo oni koji su registrovani na izvodu iz Matične knjige rođenih bebe, iako je embrion genetski njihov. Tek kada je beba stara šest nedjelja, njeni roditelji mogu da započnu proces podnošenja zahtjeva za upis u bebina dokumenta. Taj dan se bliži.

„Svaka trudnoća mi prija“

Moj muž Džejms je uvijek znao da bih jednog dana voljela da pomognem nekom drugom da ima dijete. Ali, dok naša porodica nije bila onoliko brojna koliko smo Džejms i ja željeli, nismo ni razmišljali o surogat‑putovanju. To je značilo da smo tada mogli da se koncentrišemo na ulaganje naše energije u pomaganje nekom drugom da ima porodicu.

Oduvijek sam željela da budem mama, ali sam isto tako uvijek razmišljala: šta ako imam problema sa plodnošću? Iako sam imala sreće da lako zatrudnim, i dalje razumijem tu očajničku potrebu da neko ima porodicu – i osjećam empatiju za svakoga ko se bori sa neplodnošću.

U 2019. godini, kada je moje najmlađe dijete imalo oko tri godine, poželjela sam da postanem surogat‑majka.

Tu odluku sam stavila na čekanje 2020. godine zbog pandemije. Ali dvije godine kasnije, osjetila sam čežnju da to uradim. Imala sam skoro 40 godina. Već sam premašila godine da mogu da doniram svoje jajne ćelije. Da to nisam uradila tada, sada bih bila suviše stara da budem surogat‑majka.

Volim osjećaj trudnoće. Iako sam se uvijek osjećala bolesno na početku, to je lijep doživljaj. Sve moje trudnoće bile su lagane, tako da me ništa nije odvratilo od ideje da budem surogat‑majka. Kontaktirala sam „Moje putovanje surogat‑majčinstva“ (MSJ), gdje mi je koordinator surogatnog majčinstva bio podrška tokom cijelog procesa. Prošli smo kroz pravnu proceduru i uradili osnovne zdravstvene preglede kako bih bila sigurna da sam podobna. Rekla sam djeci za svoju ideju i svi su bili veoma ponosni. Bilo je važno da sam bila načisto sama sa sobom u glavi, da sam se upustila u surogat‑majčinstvo iz pravih razloga i da sam imala jaku podršku. To je izuzetno emotivno putovanje.

Napravili smo profil kako bismo mogli da se podudaramo sa ljudima kojima je potrebna surogat‑majka. Onda smo moj suprug i ja morali da izaberemo profile sa kojima ćemo se povezati. Svako je imao svoju priču i razloge zbog kojih mu je potrebna surogat‑majka – mnogi od njih su teški za čitanje. Osjetila sam jaku energiju prema paru koji smo izabrali, jer smo imali toliko toga zajedničkog sa njima. Imali smo sličnu istoriju, godine i smisao za humor. Kad se moj muž vratio sa posla, rekla sam: „Zajedno smo na ovom putovanju. Pročitaj profile i reci mi ko se izdvaja za tebe.“ Izabrao je isti par. Prošli su kroz veoma traumatično putovanje, sa mnogim neuspelim pokušajima IVF‑a i kasnim gubitkom trudnoće sa blizancima.

MSJ je organizovao sastanak sa nama na Zumu. Razgovarali smo. Onda smo imali period upoznavanja koji je trajao tri mjeseca. Izašli smo na večeru i družili se, baš kao što to činimo sa našim prijateljima. Smatrala sam da je važno izgraditi snažno prijateljstvo sa njima. Oni su već imali spremne embrione kad su nas upoznali.

„Ne želim da zarađujem novac preko beba“

U Velikoj Britaniji surogatnim majkama nije dozvoljeno da budu plaćene – samo dobijate razuman novac za putne troškove ili trudničku odjeću. Bio je mladi par, imali su 30‑ak godina i doživjeli sedam pobačaja. Mene je njihova priča rastužila, očajnički su željeli da imaju dijete. Tad sam donijela odluku da nikome neću naplatiti uslugu. Ja sam imala dosta bolova u leđima pred kraj trudnoće, tako da su mi platili nekoliko masaža za trudnice. Ne želim da zarađujem novac od bebe, radi se o pomaganju paru koji je očajnički želio svoje dijete.

Nažalost, imali smo neuspjele prvi transfer početkom 2023. godine, koji nas je sve emotivno pogodio. Moj muž i ja smo toliko vjerovali da će uspjeti, pa smo bili prilično zatečeni kad se to nije dogodilo. Takođe je bilo teško paru kojem je trebalo da rodim bebu da prođu kroz proces negativnog testa na trudnoću. Svima nam je trebalo malo vremena. Nakon nekoliko mjeseci pauze, uradili smo drugi transfer. Oba puta, namijenjeni roditelji su došli na transfer sa nama – a namjenjena mama je došla u bolničku sobu sa mnom.

Osjećala sam se drugačije ovaj put. Nisam mogla da objasnim sebi zašto. Da li je to bilo meko osvjetljenje? Činjenica da je doktorica bila žena? Kasnije smo saznali da je doktorica koja je izvršila drugi transfer bila majka surogat‑djeteta i ona je tačno znala kako se osjećamo. Uradila sam test trudnoće nakon 14 dana na WA video‑pozivu sa roditeljima u sedam ujutro. Zajedno smo čekali rezultate. Bili su pozitivni. Nastala je zapanjujuća tišina. Roditelji čiju ću bebu roditi bili su veoma emotivni. Do tog trenutka, čak su i moja najmlađa djeca bila nesigurna, ali tada su shvatila da dijete koje ću roditi neće ostati u našoj porodici.

„Nema emotivnog vezivanja za tuđa djeca“

Kad je trudnoća poodmakla, ljudi koji bi me sreli čestitali su mi na odluci da rodim još jedno dijete. U startu sam govorila da ja samo „nosim dijete za drugi par“.

Tolike više ljudi se sada okreće surogatnom majčinstvu kako bi stvorili svoju porodicu i to više ne bi trebalo da bude tabu tema.

Par čiju sam bebu nosila bio je sa mnom i mojom porodicom sve vrijeme u kontaktu. Nikada se nisam osjećala kao da me provjeravaju, ali često sam morala da ih uvjeravam da smo i dijete i ja dobro. Na dan porođaja, svi smo bili uzbuđeni. Postojao je, naravno, i strah od porođaja, neću da lažem. Par čiju ću bebu nositi došao je da bude sa nama nekoliko dana prije porođaja. Kad mi je pukao vodenjak pozvali smo ih, a zatim smo se sretli u lokalnoj bolnici. Držali su me za ruku tokom šest‑časovnog porođaja. Bio je to čaroban trenutak kada sam predala dijete njihovim roditeljima i gledala ga sa njima. Nakon svega što su prošli, znajući da smo stvorili tu porodicu, za njih je to bio nevjerovatan osjećaj.

Dogovorili smo se da će odmah po porođaju dijete biti dodato meni, dok su njegovi mama i tata zajedno presjekli pupčanu vrpcu. Tad sam im predala dijete. Kolostrum sam spremila za nekoliko hranjenja. Djetetovi roditelji su odlučili da ne žele moje majčino mlijeko za dijete, pa sam odlučila da u narednih mjesec dana mlijeko doniram bolnici. Bila sam emotivna iz različitih osnovā, ali ne zato što sam osjetila bilo kakav gubitak, već zbog mojih hormona. Posjetili smo dijete kad je imalo pet dana i još ga viđamo kad možemo. Divno je gledati kako raste.

Sada sam započela svoje drugo putovanje surogat‑majčinstva. Nadam se da ćemo imati transfer prije sredine godine. Sve ide glatko. Gradimo odnos sa novim parom baš kao što smo radili prvi put. Kao majka i vaspitačica, razumijem koliko je povjerenja potrebno da se dozvoli nekom drugom da brine o vašem djetetu. Istina je da je nositi tuđe dijete prava čast.

(Stil Kurir)