Tako tvrdi Julie McFadden, medicinska sestra iz Kalifornije poznata kao Hospice Nurse Julie, koja je više od 15 godina radila s pacijentima na intenzivnoj i palijativnoj njezi. Kroz stotine posljednjih trenutaka kojima je prisustvovala, primijetila je obrasce koji se stalno ponavljaju.

Njena misija, koju danas širi putem društvenih mreža i bestselera Nothing to Fear, jeste da smrt prikaže kao prirodan proces, a ne kao nešto čega se treba bojati.

Najčešće posljednje riječi: jednostavne, ali moćne

Prema Džuli, jedna rečenica se izdvaja daleko češće od svih ostalih:

„Volim te.“

Gotovo podjednako često, pacijenti – bez obzira na godine – dozivaju „mamu“ ili „tatu“, čak i kada su njihovi roditelji preminuli prije mnogo decenija. To, kako objašnjava, nije znak zbunjenosti, već duboka potreba za sigurnošću, ljubavlju i utjehom.

To nisu riječi kajanja, već izrazi najdublje ljudske povezanosti.

Četiri rečenice koje donose mir

Osim izraza ljubavi, Džuli ističe četiri fraze koje se često pojavljuju u završnici života:

  • Hvala ti

  • Oprosti mi

  • Opraštam ti

  • Zbogom

Ove rečenice pomažu ljudima da emocionalno „zaokruže“ odnose i pronađu unutrašnji mir.

Najčešća životna kajanja

Iako nema velikih ispovijesti, pacijenti ponekad izraze žaljenje zbog životnih izbora, najčešće kroz rečenice poput:

  • „Volio bih da nisam toliko radio“

  • „Žao mi je što nisam više cijenio zdravlje dok sam ga imao“

Upravo ta iskustva podstakla su Džuli da i sama svakodnevno vodi listu zahvalnosti, kako bi cijenila male stvari koje ljudi na kraju života prepoznaju kao najvažnije.

Neobični, ali česti fenomeni pred smrt

Mjesec dana prije smrti, mnogi pacijenti doživljavaju pojave koje porodicama mogu djelovati zastrašujuće, ali su, prema Džuli, potpuno normalne:

  • Vizije preminulih osoba ili kućnih ljubimaca, koje donose mir i utjehu

  • „Pogled smrti“ – fiksiranje pogleda u jedan dio sobe, često uz osmijeh

  • „Posezanje smrti“ – pokret ruke prema gore, kao da nekoga žele zagrliti

Važno je naglasiti da ti pacijenti uglavnom nisu u delirijumu niti pod jakim lijekovima – svjesni su i orijentisani.

Šta porodice treba da znaju

Jedan od najvažnijih dijelova Džulinog rada jeste edukacija porodica o fizičkim promjenama koje prate umiranje:

  • Nepravilan ritam disanja i duge pauze između udaha su normalni

  • „Samrtni ropac“ nije bolan – riječ je o nakupljenoj pljuvački

  • Promjene boje kože i hlađenje ekstremiteta su dio prirodnog gašenja tijela

  • Gubitak apetita i žeđi nije patnja, već biološki proces

„Ljudsko tijelo je stvoreno da umre jednako kao što je stvoreno da se rodi“, naglašava Džuli.

Razumijevanje ovih procesa pomaže porodicama da smanje strah i budu istinska podrška svojim voljenima, omogućavajući im miran i dostojanstven odlazak, piše Kurir.