Savremena škola nalazi se pred brojnim izazovima koji prevazilaze tradicionalno shvatanje obrazovanja kao procesa prenošenja i usvajanja znanja iz nastavnih predmeta. Od škole se danas očekuje da, pored obrazovne, ostvaruje i snažnu vaspitnu, socijalnu, kulturnu, preventivnu i razvojnu funkciju. Ona treba da bude prostor u kojem učenici ne stiču samo akademska znanja, već razvijaju kreativnost, samostalnost, komunikacijske i socijalne kompetencije, odgovornost, solidarnost, inicijativnost i sposobnost aktivnog učešća u društvenom životu.

Upravo zbog toga potrebno je otvoriti ozbiljnu stručnu i društvenu raspravu o položaju vannastavnih aktivnosti u našem obrazovnom sistemu, njihovoj organizaciji, dostupnosti učenicima i profesionalnom kadru koji bi se sistematski bavio njihovom realizacijom.

Vannastavne aktivnosti već decenijama predstavljaju dio školskog života. Dramske, likovne, muzičke, literarne, novinarske, sportske, šahovske, ekološke i druge sekcije omogućavaju učenicima da razvijaju interesovanja i sposobnosti koje nije uvijek moguće dovoljno ispoljiti kroz redovnu nastavu. Međutim, i pored njihovog značaja, čini se da ove aktivnosti u praksi često imaju status dopunskog i organizaciono nedovoljno razvijenog segmenta vaspitno-obrazovnog rada.

Njihova realizacija nerijetko zavisi od individualnog entuzijazma nastavnika, raspoloživog vremena, prostornih i materijalnih uslova, kao i mogućnosti učenika da ostanu u školi prije ili poslije redovne nastave. Takva organizacija može dovesti do toga da vannastavne aktivnosti pohađa samo dio učenika, uglavnom oni koji već imaju izražena interesovanja, odgovarajuću motivaciju ili podršku porodice.

Postavlja se, stoga, pitanje: da li škola treba samo da ponudi vannastavne aktivnosti ili treba da preuzme mnogo aktivniju odgovornost za njihovu dostupnost i uključivanje svakog učenika?

Smatram da je potrebno napraviti značajan iskorak i vannastavne aktivnosti institucionalno pozicionirati kao sastavni dio školskog života, uz odgovarajuću organizaciju, vrijeme, stručni kadar i jasno definisane profesionalne odgovornosti.

Od škole koja prenosi znanje do škole koja razvija cjelokupnu ličnost učenika

Obrazovanje ne može biti svedeno isključivo na usvajanje nastavnih sadržaja, provjeravanje znanja i ostvarivanje obrazovnih postignuća. Iako su oni neizostavan dio školovanja, cjelovit razvoj učenika podrazumijeva mnogo širi skup sposobnosti i vrijednosti.

Učeniku je potrebno omogućiti da otkrije šta ga interesuje, u čemu je uspješan, šta može stvarati, kako sarađivati sa drugima, kako preuzeti odgovornost i na koji način svoje sposobnosti staviti u funkciju zajednice.

Neko dijete ima izražene umjetničke sposobnosti, drugo pokazuje interesovanje za muziku, treće za sport, šah, fotografiju, novinarstvo, glumu, tehniku ili digitalno stvaralaštvo. Postoje i učenici koji svoje sposobnosti otkrivaju tek kada im se pruži prilika da učestvuju u aktivnostima sa kojima se ranije nisu susretali.

Zato vannastavne aktivnosti ne treba posmatrati samo kao prostor za razvoj već postojećih talenata, nego i kao mogućnost njihovog otkrivanja, podsticanja i usmjeravanja.

Posebno je važno naglasiti da škola mora biti dostupna svim učenicima, bez obzira na materijalni položaj njihovih porodica, mjesto stanovanja ili mogućnosti da izvan škole pohađaju različite kulturne, sportske i kreativne programe. Organizovanjem kvalitetnih sekcija u okviru redovnog školskog dana stvarale bi se pretpostavke za veću dostupnost ovih sadržaja i smanjivanje razlika u mogućnostima djece.

Novi nastavnički profil kao odgovor na potrebe savremene škole

Jedna od ključnih pretpostavki za unapređenje vannastavnih aktivnosti jeste postojanje stručnog kadra koji bi se profesionalno i sistematski bavio ovom oblasti.

Zbog toga predlažem uvođenje novog nastavničkog profila pod nazivom Nastavnik za vannastavne aktivnosti i učeničko stvaralaštvo, koji bi se obrazovao kroz poseban studijski program prvog ciklusa visokog obrazovanja.

Riječ je o prijedlogu novog interdisciplinarnog studijskog programa koji bi objedinjavao pedagoške, psihološke, umjetničke, kulturne, sportske, medijske, digitalne i socijalne sadržaje. Njegova posebnost bila bi u tome što bi buduće nastavnike osposobljavao ne samo za teorijsko razumijevanje značaja vannastavnih aktivnosti već i za njihovo neposredno planiranje, organizovanje i realizaciju.

Četvorogodišnji studij, predloženog obima od 240 ECTS bodova, obuhvatao bi opštu i školsku pedagogiju, razvojnu psihologiju, didaktiku, pedagogiju slobodnog vremena, dramsku, likovnu i muzičku pedagogiju, metodiku školskog novinarstva, sportsku i rekreativnu pedagogiju, šah i razvoj logičkog mišljenja, pedagogiju volontiranja i humanitarnog rada, medijsku pedagogiju, digitalno stvaralaštvo, projektni menadžment i organizaciju školskih manifestacija.

Poseban značaj imao bi praktični dio studija. Student bi tokom obrazovanja morao steći konkretne kompetencije za vođenje različitih školskih sekcija, organizaciju kulturnih događaja, realizaciju humanitarnih i volonterskih akcija, uređivanje školskih medijskih sadržaja i pokretanje projekata saradnje škole sa lokalnom zajednicom.

Takav nastavnik ne bi bio zamjena za predmetne nastavnike, pedagoge, psihologe ili stručnjake iz pojedinih umjetničkih i sportskih oblasti. Njegova specifična uloga bila bi usmjerena na organizaciju i neposrednu realizaciju vannastavnog programa, uz saradnju sa predmetnim nastavnicima i drugim stručnim licima.

Upravo bi uvođenje ovog profesionalnog profila omogućilo da vannastavne aktivnosti prestanu zavisiti isključivo od dodatnog angažovanja pojedinaca i postanu planski organizovana oblast školskog rada.

Zašto sekcije ne bi trebalo da budu organizovane samo poslije nastave?

Jedan od najvažnijih prijedloga u okviru ove inicijative odnosi se na promjenu organizacije školskog rasporeda.

U postojećoj praksi veliki broj vannastavnih aktivnosti realizuje se prije početka ili nakon završetka redovne nastave. Takva organizacija može predstavljati problem za učenike koji putuju, imaju druge porodične obaveze ili nakon više časova redovne nastave nemaju dovoljno vremena i energije za dodatne aktivnosti.

Zbog toga predlažem uvođenje posebnog termina u okviru nastavnog radnog dana koji bi bio namijenjen vannastavnim aktivnostima.

Kao jedno od mogućih rješenja predlaže se da se, na primjer, svaki četvrti čas jednog nastavnog dana u sedmici rezerviše za realizaciju školskih sekcija i drugih organizovanih aktivnosti učenika.

Na taj način dramska, likovna, muzička, novinarska, šahovska, sportska, ekološka i druge sekcije ne bi bile organizovane kao dodatna obaveza nakon završetka redovne nastave, već bi postale sastavni dio unaprijed planiranog školskog rasporeda.

Ovakav pristup zahtijevao bi odgovarajuću reorganizaciju nastavnog plana i rasporeda, ali bi omogućio sistematičniji, dostupniji i kvalitetniji rad.

Važno je naglasiti da predloženi termin ne bi predstavljao zamjenu za redovne nastavne predmete, već posebno organizovan segment školskog vaspitno-obrazovnog rada. Njegovo trajanje, dinamika i mjesto u rasporedu morali bi biti usklađeni sa nastavnim fondom i propisima.

Obavezno uključivanje učenika – škola mora pružiti priliku svakom djetetu

Posebno značajna inovacija odnosi se na prijedlog da svaki učenik bude uključen u najmanje jednu vannastavnu aktivnost.

Ovakav prijedlog polazi od stava da razvoj talenata, kreativnosti, socijalnih sposobnosti i interesovanja ne treba prepustiti isključivo individualnoj inicijativi učenika ili mogućnostima njihovih roditelja. Škola treba aktivno da stvara uslove da svako dijete učestvuje u nekoj organizovanoj aktivnosti.

To ne znači da bi svim učenicima trebalo nametnuti istu sekciju ili isti oblik angažovanja. Naprotiv, učenici bi imali mogućnost izbora prema vlastitim interesovanjima, sposobnostima i željama. Neko bi se opredijelio za dramsku, neko za muzičku, likovnu, novinarsku, šahovsku, sportsku ili ekološku sekciju, dok bi drugi izabrali volontiranje, humanitarni rad ili digitalno stvaralaštvo.

Obaveznost bi se odnosila na uključivanje u najmanje jednu aktivnost, dok bi izbor konkretne aktivnosti ostao slobodan. Bilo bi omogućeno i mijenjanje sekcija tokom školske godine, a za učenike kojima su potrebna prilagođavanja obezbijedili bi se odgovarajući oblici podrške.

Ovakav model imao bi značajnu vaspitnu i razvojnu dimenziju. Učenici bi učili da sarađuju, poštuju različitosti, prihvataju odgovornost, razvijaju inicijativu i aktivno učestvuju u zajedničkim aktivnostima.

Naravno, ovakva obaveza zahtijevala bi odgovarajuće zakonsko uređenje, budući da se postojeći model vannastavnih aktivnosti u značajnoj mjeri zasniva na dobrovoljnom opredjeljenju učenika.

Škola kao prostor humanosti, volontiranja i društvene odgovornosti

Vannastavne aktivnosti ne treba ograničiti na umjetničke, sportske i intelektualne sekcije. Njihov značaj ogleda se i u mogućnosti da škola postane prostor u kojem se sistematski razvijaju humanost, solidarnost i društvena odgovornost.

Zbog toga bi sastavni dio rada novog nastavničkog profila predstavljala organizacija školskog volonterskog kluba, humanitarnih akcija i društveno korisnih projekata.

Učenici bi, uz odgovarajuće pedagoško usmjeravanje, mogli organizovati akcije pomoći socijalno ugroženim porodicama, prikupljanje školskog pribora, podršku starijim osobama, ekološke akcije, uređenje školskog dvorišta i druge aktivnosti usmjerene na potrebe lokalne zajednice.

Pored toga, škola bi mogla razvijati vlastite medijske i digitalne sadržaje. Učenici bi uređivali školski časopis, učestvovali u izradi internet-stranice, pripremali intervjue, fotografije, video-priloge i podkaste.

Time bi se razvijale medijska i digitalna pismenost, kritičko mišljenje, kreativnost i odgovorno korišćenje savremenih tehnologija.

Važno je da se ovakve aktivnosti ne svode na povremene akcije povodom obilježavanja određenih datuma, već da budu dio kontinuiranog i planskog rada škole.

Priznavanje rada nastavnika i nova organizacija školskih obaveza

Da bi predloženi model bio održiv, potrebno je riješiti i pitanje radnog angažovanja nastavnika.

Predmetni nastavnici koji vode sekcije za koje imaju odgovarajuće stručne kompetencije trebalo bi da imaju jasno definisano i priznato radno opterećenje. Vođenje dramske, likovne, muzičke, sportske ili druge sekcije ne bi trebalo da zavisi od njihovog isključivo dodatnog angažovanja dobre volje.

Novi nastavnik za vannastavne aktivnosti i učeničko stvaralaštvo imao bi posebnu odgovornost za izradu godišnjeg plana, koordinaciju rada sekcija, organizaciju školskih manifestacija, realizaciju volonterskih i humanitarnih aktivnosti, vođenje evidencije i vrednovanje rezultata.

Na taj način uspostavio bi se model u kojem bi svaki nastavnik mogao doprinijeti razvoju učeničkih interesovanja u oblasti za koju je stručan, dok bi novi profesionalni profil obezbjeđivao koordinaciju i cjelovitost programa.

Kakve promjene možemo očekivati?

Uvođenje ovakvog modela moglo bi imati višestruke pozitivne efekte na školu i širu društvenu zajednicu.

Prije svega, omogućilo bi se veće uključivanje učenika u organizovane aktivnosti, kvalitetnije provođenje slobodnog vremena i ravnopravniji pristup kulturnim, sportskim i kreativnim sadržajima. Učenici bi imali više prilika za razvoj samopouzdanja, komunikacije, saradnje, stvaralaštva i osjećaja pripadnosti školskoj zajednici.

Posebno je značajna preventivna dimenzija ovakvog pristupa. Kvalitetne vannastavne aktivnosti mogu predstavljati važan zaštitni faktor u razvoju djece i mladih, jer omogućavaju pozitivne odnose sa vršnjacima i odraslima, razvijanje prosocijalnih vrijednosti, strukturisano provođenje slobodnog vremena i osjećaj lične vrijednosti i uspjeha.

Naravno, same sekcije ne mogu riješiti sve probleme sa kojima se djeca i mladi suočavaju, ali mogu biti značajan dio šireg sistema podrške i prevencije.

Pored toga, ovakav model otvorio bi prostor za razvoj novih profesionalnih kompetencija i zapošljavanje stručnjaka koji bi se posebno obrazovali za ovu oblast.

Od ideje do obrazovne reforme

Ovakav prijedlog ne bi trebalo posmatrati kao promjenu koja se može sprovesti preko noći. Njegova realizacija zahtijevala bi ozbiljnu stručnu i institucionalnu pripremu.

Prvi korak bio bi izrada elaborata o opravdanosti osnivanja novog studijskog programa prvog ciklusa, sa jasno definisanim nastavnim planom, ishodima učenja, profesionalnim kompetencijama i obaveznom praktičnom nastavom.

Drugi korak odnosio bi se na definisanje novog radnog mjesta u školama, uslova za zapošljavanje, opisa poslova i načina vrednovanja rada.

Treći korak podrazumijevao bi izmjene odgovarajućih zakonskih i podzakonskih akata, kao i prilagođavanje školskog rasporeda i organizacije rada.

Kao početno rješenje moglo bi se pristupiti pilot-projektu u odabranim osnovnim i srednjim školama, nakon čega bi se na osnovu rezultata evaluacije donijele odluke o širem uvođenju ovog modela.

U cijelom procesu posebno važnu ulogu imali bi Ministarstvo prosvjete i kulture, Republički pedagoški zavod, visokoškolske ustanove, škole, nastavnici, roditelji i stručna javnost.

Kakvu školu želimo u budućnosti?

Pitanje koje bi trebalo da postavimo nije samo koliko nastavnih predmeta učenici treba da imaju, koliko časova treba da pohađaju i kakve rezultate ostvaruju na provjerama znanja. Jednako važno pitanje jeste kakve ličnosti razvijamo kroz obrazovni sistem.

Želimo li mlade ljude koji će, pored znanja, imati razvijenu kreativnost, sposobnost komunikacije, osjećaj solidarnosti, odgovornost prema drugima, inicijativnost i spremnost da učestvuju u životu zajednice?

Ako je odgovor potvrdan, onda je potrebno da škola dobije i organizacione i kadrovske pretpostavke za razvoj tih osobina.

Vannastavne aktivnosti ne smiju biti shvaćene kao sporedna obaveza koja se realizuje kada ostane vremena. One predstavljaju važan prostor u kojem se znanje pretvara u stvaralaštvo, interesovanje u sposobnost, a individualni potencijal u društveni doprinos.

Zato smatram da je vrijeme da se pokrene inicijativa za uvođenje novog studijskog programa i profesionalnog profila – Nastavnik za vannastavne aktivnosti i učeničko stvaralaštvo, kao i za drugačiju organizaciju vannastavnih aktivnosti u osnovnim i srednjim školama.

Jer škola ne treba samo da priprema učenike za buduće zanimanje. Ona treba da ih osposobljava za život, stvaralaštvo, odgovornost i aktivno učešće u društvu.

Škola budućnosti mora biti i škola stvaralaštva, humanosti, kreativnosti i društvene odgovornosti.