Oni koji su poznavali čuvenog muzičara Lazu Ristovskog ističu da je bio stvoren za muziku, a spisak zvijezda koje je pratio po turnejama je nepregledan. I pored velikog uspjeha, dijete u sebi je ljubomorno čuvao do posljednjeg daha. Iako je na kraju zbog strašnih bolesti završio u kolicima, nije skinuo prepoznatljiv osmijeh sa lica, koji mu je i u najtežim momentima bio najbolji lijek.
Koliki je trag ostavio u umjetnosti govori činjenica da je njegovo ime ušlo u školske udžbenike, a za svoj rad dobio je nagradu za životno djelo.
Sa lakoćom se snalazio u svim muzičkim žanrovima, a način na koji je svirao ostavljao je bez daha. Za rukom mu je pošlo čak i ono gotovo nemoguće u to vrijeme – prešao je iz „Smaka“ u „Bijelo dugme“, i na kraju, svi su ga voljeli!
Iako je imao samo 51. godinu kada je preminuo 2007, Ristovski će živjeti dokle god se gledaju filmovi: „Lepa sela, lepo gore“, „Nečista krv“, slušaju pjesme „Zaboravljeni“, „Pljuni i zapevaj moja Jugoslavijo“, i čuju čuveni hitovi dva kultna suparnička sastava.
Potekao iz Novog Pazara, smatrao se Kraljevčaninom
Laza Ristovski je rođen u Novom Pazaru, od oca Đorđa, koji je bio vojno lice, i majke Radmile, koja je bila profesor ruskog jezika. Kad je imao dvije godine, zbog očeve prekomande se sa roditeljima preselio u Kraljevo, gdje je i odrastao, zbog čega se smatrao Kraljevčaninom.
Muzikom je počeo da se bavi sa samo pet godina kada je poslije puno natezanja uspio da ubijedi roditelje da mu kupe harmoniku. Prve časove dobio je od jednog poznatog kraljevačkog pedagoga, kod kojeg se svirala samo klasična muzika. Tri godine kasnije prešao je u tek otvorenu muzičku školu. Provlačio se sa trojkama iz vladanja, jer direktoru nikako nije bila po volji njegova naklonost prema rokenrolu.
U 13. godini je zbog galame pobjegao sa nekog koncerta ozbiljne muzike i upao u prvu grupu. Kada je završio sedmi razred osnovne škole, roditelji su mu kupili orgulje „Vox Jaguar“ za 540 hiljada ondašnjih dinara. Grupa je svirala po kraljevačkim igrankama bez imena, pa su prozvani Bezimeni.
Poslije osnovne škole upisao gimnaziju u Kraljevu i vanredno Muzičku školu „Stanković“ u Beogradu. Gimnazija ga nije oduševila, pa je pao prvi razred i nakon toga prešao u ekonomsku školu. Usput je završio i dvije godine srednje muzičke škole.
Postao otac na isti dan kada je imao prvi koncert sa „Dugmićima“
Sa prvom suprugom Vesnom Panić, koja je bila magistar vajarstva, dobio je kćerku Sandu, rođenu 11. februara 1977. godine. Njegova jedinica je diplomirani slikar i modni dizajner, a rodila se na dan kada je imao prvi koncert sa „Bijelim dugmetom“.
U međuvremenu se razveo od prve supruge. Nekoliko godina, do 2006. godine, živio je u Beogradu sa Makedonkom Slavicom. Iste godine, ponovo se povezao sa prvom suprugom, koja je bila uz njega do njegove smrti.
„U vezi sa mojim rođenjem i njegovim prelaskom iz „Smaka“ u „Bijelo dugme“ postoji jedna anegdota. Mama je, naime, bila u osmom mjesecu trudnoće. Tata je dobio ponudu da pređe u „Bijelo dugme“, što se tretiralo kao prelazak iz Partizana u Crvenu zvezdu jer su to bila dva najveća suparnička benda“, pričala je svojevremeno Lazina kćerka i nastavila:
„Pošto je bio jako vezan za svoje prijatelje iz „Smaka“, tata je postavio mami pitanje da li da bude čovjek ili da imaju puno para. Mama je, onako, racionalna, i trudna rekla: „Naravno da ćemo imati puno para, naravno da ćeš da ideš.“ Moj deka je krenuo da ga vozi, međutim, poslije sat vremena tata se vratio i rekao da ipak ne može i da nema srca to da uradi. Mama ga je poslala nazad. To veče je imao prvi koncert sa „Bijelim dugmetom“ u Sarajevu, a mama je tad upala u nerazjašnjene situacije sa S.makovcima i od silnog uzbuđenja se porodila ranije. Tako da sam ja rođena na dan tatinog prvog koncerta sa „Bijelim dugmetom“ – 11. februara“, pričala je Sanda za „Telegraf“.
Kćerka postala slikarka iako ima i dara za muziku
Vidio ju je tek poslije par mjeseci kada ga je turneja navela u Beograd, što je iskoristio da ode do Kragujevca i vidi svoju jedinicu. Vezan za muziku, želio je i vjerovao da i Sanda krene njegovim stopama. Iako je svirala klavir i završila muzičku školu, prsti koji su pritiskali dirke ipak su se odlučili za slikarstvo.
„Podrazumijevalo se, s obzirom na to da imam sluh na njega da ću se baviti muzikom. Završila sam klavir ali, kako je on od rođenja volio da svira tako sam ja voljela da crtam. Od drugog razreda srednje odlučila sam se da moj poziv bude slikarstvo ali muzika je uvijek bila dio mog života. Zamislio je moju budućnost“, kaže Lazina nasljednica i dodaje da mu se, ipak, dokazala kao umjetnica:
„Ali, malo prije njegove smrti, u avgustu, potvrdila sam mu se kao umjetnik kada sam na jednoj izložbi u Bolu na Braču prodala sve radove. Bio je potpuno oduševljen. Presrećan. A, stalno je pričao umjetnost vrijedi onoliko koliko možeš da prodaš“, prisjeća se Sanda za „Telegraf“.
Nije bio strog kao otac, ali je dobro znala da za neke stvari kod njega ne postoje kompromisi.
„Nije bio strog. Ali, bilo je stvari za koje nije bio spreman za kompromis. To su posao i moje odijevanje, morala sam da budem pokrivena i zakopčana do grla.“
Sanda je tek poslije očeve smrti njega upoznala kao umjetnika. Do tada je on bio tata. Uvijek nasmijan, vedar, borben...
„Tek kada je otišao krenula sam da preslušavam njegovu muziku i gledam video snimke jer mi je nedostajao. Tada sam počela da shvatam značaj svega toga, i koliko je on bio važan u polju muzike. Imala sam 30 godina kada je umro. Prije nego što je otišao nisam bila posvećena umjetnosti, bavila sam se sinom, životnijim stvarima i krivo mi je što nismo stigli da pričamo o njoj onoliko koliko je trebalo.“
Osmijeh, roze starke i 501 farmerke
To je bio Laza Ristovski. Nikada nije volio odijela. Nastupao je u košuljama koje mu je šila supruga. Interesantno, ali u kući nikada nije slušao muziku, dok je u automobilu volio da sluša Šade i grupu „Toto“.
Obožavao je za doručak mljeveni keks i čokoladno mlijeko. Volio je tortu od palačinki sa orasima koju mu je spremala tašta, uživao je u dimljenom lososu. Često je šetao pored Dunava. Nije volio da skija. Kao mlad bavio se košarkom, a volio je i jamb. Imao je mačku Kantaru i nimfu, papagaja Čarlija.
Prvu suprugu nikada nije prestao da voli
Žene su ga obožavale, a on je uspio da osvoji onu, jedinu koja ga nije htjela.
„Upoznali su se kada su imali 17 godina. Tata joj je prišao u jednoj diskoteci u Kragujevcu. Mama mu se svidjela jer je bila jedina koja nije htjela da bude sa njim. Kada ju je osvojio, pošto su bili mladi, riješili su da naprave mene, pa kasno da kažu roditeljima. Kad je došlo do toga, bake su ih natjerale da završe Više ekonomske...“
Uprkos razvodu i životu Laze sa drugom ženom – Makedonkom Slavicom, nikada nisu prestali da se vole. Čim je ta veza doživjela krah 2006, iste godine, ponovo se povezao sa prvom suprugom, koja je bila uz njega do njegove smrti.
„Oni su se zvanično razišli, međutim, moj utisak je da nikada nisu prestali da se vole. Mama nosi prezime Ristovski, u spavaćoj sobi ima fotografiju gdje su zajedno. Posljednja dva mjeseca njegovog života i ona je, kao i ja, bila uz njega, tako da mislim da su se pomirili. Pošto je mama bila u Hrvatskoj, govorio mi je: „Samo da je uhvatim za kosu!“. Kada je to uspio po njenom dolasku odmah mi se pohvalio. Posljednje njegove dane proveli su zajedno držeći se za ruke“, kroz suze svojevremeno ispričala je Lazina mezimica za „Telegraf“.
Dvije teške bolesti ga prerano uzele
Njegov prepoznatljiv topao osmijeh nije izgubio ni kada je pored multiple skleroze dobio rak koji ga je i odveo u roku od tri mjeseca.
„Za tri mjeseca on se ugasio. Međutim, iako je bio teško bolestan, on to uopšte nije pokazivao. Stalno je bio nasmijan. Do posljednjeg dana je radio na svom albumu „Drvo života“. Nije se predavao. Uopšte nisam imala utisak da se kraj bliži“, pričala je kćerka i dodala da je najsrećniji bio kada mu je podarila unuka, i to 10 dana prije nego što će preminuti.
I dijete u Lazi nikada nije odraslo.
„Jedan dan, kada sam otišla kod njega u studio, zatekla sam ga izrazito raspoloženog. Nikada on nije bio nervozan, ljutit, uvijek je bio nasmijan i raspoložen, ali tog dana je bio posebno. Rekao mi je: „Ne možeš da zamisliš koliko sam srećan, šta mi se danas desilo... Došao mi je prijatelj i doneo mi tri video kasete sa Pticom Trkačicom! Ceo dan gledam!“ Smijao se kao dijete... E, taj osmijeh nedostaje.“
Kako ga je čuveni Boki Milošević doveo u Beograd?
Napominje i da joj je potpuno fascinantno da se neko veže kao Laza za njenu mamu sa 17 godina. Fascinantno joj je i to da je njen otac sa 11 ozbiljno komponovao. Nevjerovatna su joj i druženja koja je imao.
„Meni najzanimljiviji njegov period jeste kada je došao u „Smak“ i živjeli kod Čape, prijatelja u kući. U njoj je bio potpuni haos noću, danju... Stalno su se smjenjivali ljudi, muzika, žene... Takođe, ne mogu da shvatim da su ga tako mladog roditelji pustili sa Bokijem Miloševićem prvo za Beograd, a kasnije se osamostalio.“
Ljeta 1975. svirao je s „Bezimenima“ u Bečićima, gdje ga je čuo Boki Milošević i poveo u Beograd. Jednog dana mu je dosadilo da prati Lepu Lukić, pa je pokupio stvari i otišao u Kragujevac. Već poslije nekoliko dana održao je prvi koncert sa Smakom na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Laza se nikada nije pokajao što je prešao u „Bijelo dugme“, jer mu je Goran Bregović ostao veliki prijatelj do kraja života. I „Smaku“ se, kasnije, uvijek rado vraćao i svirao sa njima kad god je bilo prilike.
(Stil)
Komentari (0)