Kada je En Mari Farino otputovala u Las Vegas da provede vikend sa sinom Ričardom, vjerovala je da su najteže godine konačno ostale iza njih. Poslije borbe sa zavisnošću, bio je trezan već tri godine, imao je posao, zaljubio se i pripremao vjenčanje. Njegova majka već je kaligrafskim rukopisom ispisivala koverte za pozivnice. Međutim, tokom njihovog posljednjeg zajedničkog vikenda Ričard je počeo da radi stvari čije će značenje ona razumjeti tek kasnije.
Mjesec dana nakon tog susreta, njen 24-godišnji sin oduzeo je sebi život. En Mari je u ispovijesti za „Dejli mejl“ ispričala kako je izgledala njegova dugogodišnja borba sa depresijom, anksioznošću i zavisnošću, ali i kako danas, sa vremenske distance, posmatra detalje koji su prethodili tragediji.
Na posljednji Majčin dan donio joj je ruže
Kada je Ričard pokucao na vrata hotelske sobe svoje majke u Las Vegasu tokom vikenda za Majčin dan 2016. godine, u rukama je držao ruže.
Pošto su se Majčin dan i Ričardov rođendan vremenski poklapali, En Mari Farino doputovala je u Las Vegas kako bi vikend provela sa sinom. Imao je 24 godine i činilo se da njegov život konačno dolazi na svoje mjesto.
Već tri godine nije koristio drogu, imao je posao i bio zaljubljen.
Vjenčanje je bilo zakazano za septembar, a En Mari je već počela kaligrafskim rukopisom da ispisuje pozivnice. Ipak, kada je otvorila vrata hotelske sobe i ugledala sina, osjetila je da nešto nije u redu.
– Sada kada si ti ovde, nadam se da ću biti dobro – rekao joj je Ričard, kako je En Mari ispričala za „Dejli mejl“.
Tokom narednih nekoliko dana Ričard je počeo da predaje majci svoje stvari – ključeve, računar, pa čak i ručni rad koji mu je ona napravila za rođendan.
Kada mu je En Mari pokazala nekoliko porodičnih fotografija, zagledao se u jednu na kojoj je bio on i rekao:
– Izgledam tako ružno.
Pokušala je da ga nagovori da razgovara sa terapeutom, ali joj je Ričard rekao da će otići kod njega nakon što se ona vrati kući.
Kada je došlo vrijeme za rastanak, En Mari ga je zagrlila na vratima hotela, prislanjajući obraz uz njegov, baš kao što je radila sa svojom djecom još dok su bila mala.
Dok je odlazila, vratar joj je dobacio da uskoro ponovo dođe.
– Rekla sam: „Neću se skoro vratiti“ – priseća se En Mari.
Ni danas ne zna zbog čega je to izgovorila.
„Bio je dete koje se nije kretalo utabanim putem“
Prije nego što su počele velike brige, Ričard je bio dijete koje je umjelo da nasmije majku.
Bio je društven i harizmatičan, imao veliko srce i izuzetan smisao za humor, a upravo su šale bile važan dio njihovog odnosa. Čak je i obično čitanje jelovnika moglo da se pretvori u niz dosjetki koje su jedno drugom dobacivali.
En Mari kaže da je njen sin bio veoma lijep, iako on toga kao da nikada nije bio svjestan. A kada je Ričard bio srećan, bio je istinski srećan.
Oko 12. godine njegova nestašnost počela je da ga dovodi u probleme. Bilo je šala u školi i poziva direktora, a kako je odrastao, njegove avanture postajale su sve rizičnije.
– On nije bio dete koje je biralo put kojim se ređe ide. Taj dečak se ljuljao po krošnjama drveća – opisuje ga majka.
Kada bi neka od tih avantura krenula po zlu, često bi uslijedio poznati poziv majci u pomoć. En Mari bi gotovo uvijek dolazila.
Međutim, počela je da primjećuje i drugu stranu svog sina.
Ričard bi se povremeno potpuno povlačio u sebe, a prolazio je kroz periode depresije i anksioznosti koji su djelovali potpuno suprotno duhovitom i otvorenom mladiću kakvog su drugi poznavali.
Mnogo prije nego što je droga postala dio njegovog života, En Mari je osjećala da se u njenom sinu događa nešto što ona, koliko god ga voljela, ne može da popravi umjesto njega.
„Mama, zbog toga se osećam normalno“
En Mari prvi put je uhvatila Ričarda kako puši marihuanu pored njihove kuće tokom njegove prve godine srednje škole.
Reagovala je kao zabrinuta majka. Govorila mu je da ne može tako da živi, da će mu jednog dana biti potreban posao, da poslodavci mogu da ga testiraju na drogu i da odluke koje donosi kao tinejdžer mogu da ga prate i kada odraste.
Ričard ju je tada pogledao i izgovorio rečenicu čije će značenje ona godinama kasnije razumjeti potpuno drugačije:
– Zbog toga se osećam normalno.
U tom trenutku En Mari je bila usredsređena na to da spriječi sina da koristi drogu.
Istovremeno se borio i sa psihičkim problemima. Prema njenim riječima, dijagnostikovani su mu depresivni poremećaj i anksioznost. Ljekari su razmatrali i mogućnost bipolarnog poremećaja, ali ta dijagnoza nikada nije potvrđena.
Upotreba droge postajala je sve ozbiljnija. Poslije marihuane uslijedili su opioidi na recept, za koje En Mari kaže da su ih Ričard i neki njegovi školski prijatelji dobijali preko ljekara kod kojeg su odlazili.
Na kraju se pojavio i heroin.
Kada se danas osvrne na prošlost, upravo joj se Ričardovo objašnjenje da želi da se „oseća normalno“ najdublje urezalo u sjećanje.
Počela je da vjeruje da njen sin nije jednostavno jurio za osjećajem euforije. Pronašao je nešto što je, makar nakratko, mijenjalo način na koji se osjećao u sopstvenoj glavi.
– Nije pokušavao da se drogira da bi bio „urađen“. Pokušavao je da se oseća normalno – kaže ona.
Cijela porodica živjela je „kao po jajima“
Do tada je En Mari, kako kaže, neprestano „hodala kao po jajima“.
Znala je da će se nešto dogoditi, ali nikada nije mogla da zna šta i kada. Ričardova zavisnost postala je dio svakodnevnog porodičnog života, a svi ukućani učili su kako da žive sa njom.
Njegova mnogo mlađa sestra ga je obožavala, baš kao što je i Ričard volio nju. Međutim, svaki put kada bi bio pod dejstvom droge, a ona ušla u prostoriju, Ričard bi odlazio.
Bila je premala da razumije zašto to radi, pa je došla do jedinog zaključka koji je djetetu djelovao logično – njen stariji brat je ne voli.
Godinama kasnije, kada se Ričard oslobodio droge, brat i sestra zajedno su učestvovali u jednom terapijskom programu. Tada mu je konačno priznala u šta je kao dijete vjerovala. Ričard je bio zapanjen.
Objasnio joj je da nije odlazio zato što nije želio da bude pored nje. Naprotiv – bilo ga je sramota da ga mlađa sestra vidi drogiranog.
Bez obzira na sve što će se kasnije dogoditi, barem je saznala da ju je njen brat sve vrijeme volio.
Godinama su pokušavali da mu pomognu
Porodica je godinama pokušavala da pomogne Ričardu. Bilo je različitih programa liječenja i rehabilitacija, uključujući i boravak u terapijskoj školi sa internatom daleko od kuće, gdje su obrazovanje, terapija i porodični vikendi bili dio programa.
Svaki novi pokušaj budio je nadu da će baš ovoga puta nešto doprijeti do njega, ali ništa nije dugo trajalo.
Problemi su počeli da utiču i na brak njegovih roditelja. En Mari i Ričardov otac često se nisu slagali oko discipline i načina na koji bi trebalo pomoći njihovom sinu, a ona smatra da su te godine doprinijele i raspadu njihovog braka.
Predozirao se heroinom, a onda izgovorio rečenicu koja je majku presekla
Ričard je imao 21 godinu kada je En Mari shvatila koliko je blizu toga da ga izgubi. Jednog dana toliko mu je pozlilo da je jedva uspio da izgovori riječ „bolnica“.
Majka je pomislila da ima grip i odvezla ga u Hitnu pomoć. Ričard joj je inače dozvoljavao da uđe sa njim, ali ovoga puta je odbio. Koristio je heroin i predozirao se.
Nakon što su mu ljekari spasili život, rekao je majci:
– Znaš, ako ne prestanem da se drogiram, jednog dana ću umreti.
Samo dva dana kasnije En Mari ga je gledala kako se sprema da izađe sa prijateljima. Molila ga je da ne ide.
– Ako sada izađeš, znam da ću dobiti telefonski poziv. Ili iz bolnice ili iz zatvora – rekla mu je.
Ričard je ipak izašao, uvjeravajući je da će sve biti u redu. Nedugo zatim zazvonio joj je telefon. Uhapšen je sa heroinom.
Sudija mu je pružila priliku koju drugi nisu uspjeli
Do tog trenutka En Mari je više puta gledala sina kako odlazi na liječenje, vraća se kući i ponovo počinje da koristi drogu.
Ovoga puta, međutim, Ričard se našao pred sudijom koja mu je jasno stavila do znanja da ono što će se dalje događati više neće zavisiti samo od njega.
– Dobro došao u svet krivičnih dela. Tvoj život više nije tvoj. Sada pripada meni – En Mari se seća reči sudije.
Kaže da je u tom trenutku poželjela da je zagrli. Ričard je uključen u program koji mu je odredio sud i uspješno ga je završio, a optužba je na kraju odbačena. Ipak, En Mari smatra da se tada dogodilo još nešto važno.
Poslije godina tokom kojih su svi oko Ričarda očajnički željeli da se izliječi, prvi put joj je izgledalo da on sam želi da bude trezan.
I ovog puta je uspio.
Tri godine bio je trezan i činilo se da je najgore prošlo
Naredne tri godine Ričard je proveo trezan u Sent Polu u Minesoti. Pronašao je posao u prodavnici vitamina i počeo intenzivno da se interesuje za zdravlje i ishranu. Trčao je, vozio bicikl i toliko detaljno istraživao proizvode koje je prodavao da su mušterije počele posebno njega da traže.
Znali su da će izdvojiti vrijeme da razumije šta im je potrebno i da će iskreno pokušati da pomogne. En Mari je ponovo počela da dobija svog sina nazad kroz male, divno obične trenutke.
Ričard bi dolazio na njihove večere u restoranu obučen u plavi sako, otvarao bi joj vrata automobila i odbijao da joj kaže gdje idu sve dok ne stignu.
Poslije godina tokom kojih se njihov odnos uglavnom svodio na pitanja da li koristi drogu, gdje se nalazi i da li je bezbjedan, sada su konačno mogli jednostavno da odu na večeru.
Sa 21 godinom priznao joj je ono što je znao od svoje 16.
Kada je imao 21 godinu, Ričard je majci rekao još nešto što je znao od svoje 16. godine – da je gej.
En Mari je bila srećna što njen sin konačno osjeća da može slobodno da bude ono što jeste, ali ju je slomilo saznanje da je godinama mislio da to ne može da kaže porodici.
Poslije svega kroz šta je prošao, počela je da se pita da li je upravo to bio jedan od dijelova njegove unutrašnje borbe koji porodica nije razumjela.
– Pomislila sam: možda je to bilo to – kaže ona.
A onda se Ričard zaljubio. Verio se i preselio iz Sent Pola u Las Vegas kako bi bio sa vjerenikom, koji je tamo radio. Vjenčanje je bilo planirano za septembar 2016. godine, a En Mari je počela ručno da ispisuje imena na kovertama za pozivnice.
Tri mjeseca nakon njegovog preseljenja, pošto je Majčin dan padao neposredno pred Ričardov rođendan, kupila je avionsku kartu za Las Vegas.
Nije mogla da zna da će to biti njihov posljednji zajednički vikend.
Mjesec dana kasnije osjetila je da se nešto dogodilo
Mjesec dana nakon što se En Mari vratila kući, Ričard je preminuo.
Majka i sin tog dana su razmjenjivali poruke. Ništa u njima nije nagovještavalo En Mari da njenog 24-godišnjeg sina do kraja dana više neće biti. Kasnije je krenula na večeru sa prijateljima.
Na putu ju je, međutim, obuzeo neobičan fizički osjećaj. Nešto joj je djelovalo toliko pogrešno da se okrenula i vratila kući.
Kada je kasnije pročitala policijski izvještaj i vidjela približno vrijeme Ričardove smrti, povjerovala je da se taj neobjašnjivi osjećaj pojavio upravo u vrijeme kada je on preminuo.
– Osetila sam kako odlazi – rekla je za „Dejli mejl“.
A onda je pozvao Ričardov vjerenik. En Mari se sjeća da je ljekar preuzeo telefon i izgovorio riječi koje nijedan roditelj ne može odmah da shvati. Ričard je sebi oduzeo život. Predala je telefon suprugu i udaljila se. A onda je ugledala pozivnice za vjenčanje. Umjesto da ih pošalje gostima, pozivnice je bacila u kesu za smeće.
Koverte su i dalje bile tu. En Mari ih je pažljivo ispisivala svojim kaligrafskim rukopisom za vjenčanje koje je njen sin trebalo da ima u septembru. Samo nekoliko nedjelja ranije pisala je imena ljudi koji je trebalo da dođu i gledaju Ričarda kako se vjenčava.
Uzela je kesu za smeće i počela da baca pozivnice.
– Tuga ne dolazi odmah. Ono što prvo dođe jeste čisti, katastrofalni šok – objašnjava ona.
Godinama je živjela sa strahom da bi jednog dana mogla da dobije poziv iz bolnice ili policije zbog Ričarda. Preživio je heroin, predoziranje i godine tokom kojih nikada nije znala šta će donijeti sljedeći telefonski poziv.
A onda je tri godine bio trezan. En Mari je sebi konačno dozvolila da povjeruje da su možda uspjeli da prođu kroz najgore.
Ništa nije moglo da je pripremi za to da ga izgubi upravo tada.
„Nemojte pitati ožalošćenu osobu šta joj treba – jednostavno uradite nešto“
U danima nakon Ričardove smrti kuća En Mari bila je puna ljudi. Voljeli su je i očajnički željeli da joj pomognu, ali ona je još bila u stanju koje danas opisuje kao „katastrofalni šok“. Čak i dobronamjerno pitanje: „Šta mogu da uradim?“ od osobe koja je upravo izgubila nekoga može zahtijevati više snage nego što ona u tom trenutku ima.
Zato En Mari danas daje jednostavan savjet:
Recite: „Žao mi je“, a onda uradite nešto.
Sjedite pored te osobe. Očistite kuhinju. Donesite namirnice. Budite tu, bez očekivanja da vam kaže šta joj je potrebno i bez zahtjeva da razgovara sa vama.
Na Ričardovom bdenju jedna žena čekala je tri sata u redu samo da bi razgovarala sa En Mari.
I ona je izgubila dijete zbog samoubistva.
Kada je konačno stigla do nje, nije pokušavala da tragediji pronađe smisao.
– Kada se svi umore od toga da te slušaju kako pričaš o Ričardu, pozovi mene – rekla joj je.
En Mari nikada nije zaboravila te riječi.
Ta žena je znala nešto što drugi tada još nisu mogli da znaju: sahrana će se završiti, ljudi će se vratiti svojim životima, ali En Mari će i dalje imati potrebu da izgovara ime svog sina.
Svakog dana odlazila je na njegov grob
En Mari je dugo nakon Ričardove smrti svakodnevno odlazila na njegov grob. Nosila je stolicu za kampovanje, a kada bi vrijeme dozvolilo, i biljke koje je zalivala.
Nastavila je da dolazi čak i tokom čikaške zime. Njen sin je bio sahranjen tamo i tokom prvih mjeseci jedino je željela da sjedi što bliže njemu. Vremenom je počela da šeta.
Jednog dana stavila je Ričardovu zimsku kapu i napravila svojevrstan dogovor sa njim: prepešačiće šest milja od kuće do groblja.
Onda je odlučila da će pješke preći i put nazad. Tako je otkrila „Overnight Walk“, događaj Američke fondacije za prevenciju samoubistava – pješačenje dugo 18 milja kroz San Dijego.
Manje od godinu dana nakon Ričardove smrti, En Mari je otputovala tamo sa članovima porodice i prijateljima koji su se okupili pod imenom „Tim Ričard“, kako bi hodali u njegovo sjećanje.
Svoju priču pretočila je u knjigu
U godinama koje su uslijedile En Mari je Ričardovu priču, ali i sopstveno iskustvo, pretočila u riječi.
Napisala je memoare „Chronic Chaos: A Son's Addiction, A Mother's Love, and Her Quest to Find Joy“ („Hronični haos: Sinovljeva zavisnost, majčina ljubav i njena potraga za radošću“). U knjizi opisuje godine tokom kojih je voljela sina dok se borio sa zavisnošću i pokušavao da se oporavi, ali i život koji je morala ponovo da izgradi nakon njegove smrti.
(Stil)
Komentari (0)