Sesilija je postala lice projekta čiji je cilj da skrene pažnju na žene koje žive sa teškim oblikom karcinoma dojke, koja se često nalazi u sjenci priča o onima koje su rak preživjele.
Smrt je prirodan dio života, moramo o njoj pričati
Sesilija je, nažalost, preminula u aprilu 2023. godine, ali je doživjela da vidi završetak svog životnog djela – statuu, dokumentarni film i knjigu, koji sada čine njenu dirljivu zaostavštinu. Njen glavni motiv da dozvoli da bude ovjekovječena u bronzi bio je duboko ljudski: željela je da "razoruža" smrt i učini je temom koje se nećemo plašiti.
"Smrt dolazi u nekom trenutku naših života. Uvijek sam smatrala da je ona prirodan dio života i da o njoj treba mnogo više da razgovaramo. Da bismo smrt na neki način razoružali. Znam da to može biti izazovna tema, ali dio razloga zašto sam pristala na portretisanje, bio je upravo taj, da bi o smrti bilo bezbjedno govoriti" – govorila je Sesilija.
Suze majke pred neizbježnim: "Neću uvijek moći da im kažem da će sve biti u redu"
Za nju, ovaj spomenik nije bio samo simbol podizanja svijesti o pacijentkinjama sa metastatskim rakom, iako je isticala da su one "mnogo više od obične grupe pacijenata". Za nju je statua bila intimni dar njenoj djeci i porodici.
"Za moje voljene, statua će značiti da imaju mjesto na koje mogu da odu. Poput memorijala" – isticala je ova hrabra žena.
Njene riječi o majčinstvu pod teretom smrtonosne bolesti teraju suze na oči.
"Svim ljudima pokazujemo samo djeliće onoga što jesmo, i ovim projektom pokazujem dio sebe i svojih vrijednosti. Posebno svojoj djeci koja žive sa majkom koja ima rak. Kao majka, želim da budem tu kada sam djeci potrebna. Ali, neću uvijek moći da budem tu da im kažem da će se sve srediti. Da im kažem da će biti u redu" – govorila je ona.
Nije željela sažaljenje, već da pokaže snagu žene
Vajar Hokon Anton Fageros, koji je stvorio njenu statuu u prirodnoj veličini, odbio je da je prikaže kao bespomoćnu bolesnicu koju treba sažalijevati. Njegova vizija je bila jasna: Sesilija nije žrtva!
"Nisam mogao da stvorim žrtvu ili jadnu bolesnu djevojku koja nestaje. Umjesto toga, pokušao sam da prikažem kako se ona nosi sa tim – sa snagom volje, vitalnošću i mirom usred otpora" – objasnio je čuveni vajar.
Statua, na kojoj je Sesilija djelimično obnažena, ne koristi dramatične i patetične gestove; sam nedostatak jedne dojke govori dovoljno za sebe. Njen prirodan govor tijela ne odiše nesigurnošću, već nevjerovatnom hrabrošću suočavanja sa nepoznatim, a kako sam umjetnik kaže: "Sesilija je snažna uprkos situaciji i hrabra pred nepoznatim. U toj hrabrosti, leži nada."
Spomenik svakodnevici u srcu Osla
Danas, spomenik heroini Sesiliji stoji na jednom od najprometnijih mjesta u Oslu, okrenut ka ulici Karl Johan, tačno između kraljevske palate i zgrade Parlamenta. Gledajući u hiljade ljudi koji svakodnevno tuda prolaze, ispunjena je njena najveća želja – tema bolesti i smrti je učinjena svakodnevnom i "manje strašnom".
Do samog kraja svog života bila je zahvalna na nevjerovatnoj pažnji, brizi i ljubavi sa kojom je tretirana tokom projekta. A danas nas, usred užurbanosti glavnog grada Norveške, njena statua podsjeća na surovu, ali važnu istinu koju je i sama istakla: "Svi ćemo jednog dana umrijeti. Normalizujte smrt."
Komentari (0)