U centru pažnje je djevojčica koja je, nakon usvojenja, pronašla ono za čim svako dijete najviše čezne – sigurnost, toplinu i zagrljaj svojih roditelja.
Snimak je objavljen na profilu „Usvojena mama“, a prizor djevojčice koja se svom snagom privija uz mamu i tatu mnogima je izmamio suze. Njene riječi, izgovorene sa iskrenim dječjim oduševljenjem, postale su najljepši dio videa.
„Vidi, čiko, zagrlim!“, uzbuđeno govori djevojčica, okrećući se prema kameri i ponosno pokazujući kako grli svoje roditelje.
U toj kratkoj rečenici krije se mnogo više od jednog običnog dječjeg zagrljaja. Za nju je to trenutak sreće, osjećaj da pripada i da konačno ima nekoga kome može da potrči u naručje.
Jedan zagrljaj koji govori više od hiljadu riječi
Dok odrasli u ovom prizoru prepoznaju svu težinu i značaj usvojenja, djevojčica svijet posmatra na najjednostavniji i najiskreniji način. Ona ne razmišlja o administraciji, dugim procedurama ili svim izazovima koji mogu da prate put do usvojenja.
Ona samo zna da su tu mama i tata. Da je neko drži za ruku, grli je i pruža joj ljubav.
Upravo ta jednostavnost čini snimak toliko dirljivim. Djevojčica ne pokušava da kaže nešto posebno, niti je svjesna koliko će njene riječi dotaći ljude širom interneta. Ona jednostavno želi da pokaže koliko voli svoje roditelje i koliko joj znači što je uz njih.
Njen zagrljaj postaje simbol nečega što se često podrazumijeva, a zapravo je neprocjenjivo – osjećaja da negdje pripadamo i da postoji neko ko će nas uvijek dočekati raširenih ruku.
Roditeljstvo ne počinje uvijek rođenjem, već ljubavlju
Ovakvi trenuci podsjećaju nas da porodice ne nastaju uvijek na isti način, ali da ljubav, pažnja i posvećenost čine njihovu suštinu.
Za roditelje ove djevojčice, njen spontani uzvik i osmijeh vjerovatno vrijede više od bilo kakvih riječi zahvalnosti. U njenoj sreći vide potvrdu da su izgradili odnos u kojem se dijete osjeća voljeno, prihvaćeno i sigurno.
A upravo je to ono što je svakom djetetu potrebno – dom u kojem neće morati da se pita da li je voljeno, zagrljaj u kojem može da pronađe utjehu i roditelji uz koje će bez straha moći da odrasta.
Snimak koji je raznježio društvene mreže zato nije samo još jedna viralna priča. On je podsjetnik da iza svakog djeteta postoji čitav svijet osjećanja, potreba i snova, kao i da ponekad jedan zagrljaj može da kaže ono za šta odraslima nedostaju riječi.
A djevojčica je to pokazala na najljepši mogući način – iskreno, spontano i sa osmijehom koji se ne zaboravlja.
Od neuspješnih vantjelesnih oplodnji do usvojenja kćerke Vike
Kristina Janjović Dževerdanović, autorka Instagram profila „Usvojena mama“, sa suprugom Nikolom prošla je kroz težak put do roditeljstva, obilježen zdravstvenim problemima, neuspješnim pokušajima vantjelesne oplodnje i dugim čekanjem. Danas su roditelji djevojčice Vike, a svoju priču dijele kako bi ohrabrili druge parove koji razmišljaju o usvojenju.
Njihovo iskustvo ponovo je privuklo pažnju javnosti nakon što se na društvenim mrežama proširio snimak djevojčice koja se grli sa roditeljima i uzbuđeno govori: „Vidi, čiko, zagrlim!“
Upravo iza takvih trenutaka krije se priča o godinama nade, neizvjesnosti i odluci koja je promijenila živote cijele porodice.
Željela je dijete, a ne trudnoću: Godinama su se borili da postanu roditelji
Kako je Kristina ispričala u razgovorima za domaće medije, njena najveća želja nije bila da prođe kroz trudnoću, već da postane majka. Zajedno sa suprugom Nikolom željela je dijete i porodicu, a kada su se suočili sa zdravstvenim problemima i neuspješnim pokušajima vantjelesne oplodnje, počeli su da razmišljaju o drugom putu do roditeljstva.
Kristina je imala i ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući tumor na materici, a par je prošao kroz više pokušaja vantjelesne oplodnje koji nisu donijeli željeni rezultat.
Ipak, nisu odustajali od svoje želje da postanu roditelji. Usvojenje za njih nije bilo posljednja opcija, već odluka koju su donijeli iz ljubavi prema djetetu i želje da nekome pruže dom.
Kako je Kristina govorila, kada su ona i Nikola odlučili da krenu tim putem, shvatili su koliko je teško pronaći iskustva drugih roditelja. Informacije su uglavnom dolazile sa stručne strane, dok su lične priče ljudi koji su prošli kroz usvojenje bile rijetke.
Upravo zbog toga je kasnije pokrenula profil „Usvojena mama“, na kojem otvoreno govori o procesu usvajanja, predrasudama, strahovima i svemu onome što dolazi nakon što dijete stigne u porodicu.
Poziv koji je promijenio sve: „U mojoj glavi ja sam već bila mama djevojčice Vike“
Put do njihove ćerke nije bio brz. Kristina i Nikola prošli su kroz proceduru, razgovore sa stručnim timovima i mjesece neizvjesnosti, ne znajući kada će dobiti priliku da upoznaju dijete koje će postati dio njihove porodice.
A onda je stigao poziv koji je sve promijenio.
Kako je Kristina ispričala za domaće medije, dobili su osnovne informacije o djevojčici Viki, njenom uzrastu i zdravstvenom stanju. Uslijedila je rečenica koja joj je zauvek ostala urezana u sjećanje:
„Vi ste jedan od parova za koji smatramo da bi bio adekvatna porodica za djevojčicu Viku.“
Kristina je priznala da nakon tih riječi gotovo ništa više nije čula. U njenim mislima već je postala mama male Vike.
Posebno je zanimljivo da je prvi poziv stigao na dan sahrane njenog strica, kojeg je mnogo voljela i poštovala. Zbog tog neobičnog poklapanja, kako je ispričala, često se našali da je njen stric „odozgo umiješao svoje prste“.
Međutim, ni nakon prvog poziva nije odmah uslijedio kraj čekanja. Prošlo je još nekoliko mjeseci bez konkretnih informacija, a tek posljednje nedjelje decembra Kristina i Nikola pozvani su na razgovor na kojem je trebalo da se donese konačna odluka o tome da li će upravo oni postati Vikini roditelji.
Za Kristinu je to bio trenutak u kojem su se godine želje, straha i nade konačno približile ostvarenju.
Vika je iza sebe imala teške početke, a pred sobom novi život
Dolazak djeteta u porodicu ne znači da su svi izazovi završeni. Naprotiv, za Kristinu i Nikolu tada je počeo jedan sasvim novi put.
Vika je zbog dugog boravka u instituciji imala određene razvojne zaostatke i traume, pa je porodica morala da uloži mnogo vremena, pažnje i strpljenja kako bi joj pomogla da se osjeća sigurno. Kristina je zbog toga napravila pauzu u karijeri kako bi se posvetila ćerki.
Danas je, prema njenim riječima, Vika srećno i voljeno dijete koje u potpunosti prati svoj uzrast. Kristina je posebno isticala koliko su ljubav, podrška partnera i osjećaj sigurnosti bili važni u prevazilaženju početnih teškoća.
Upravo zato snimci poput onog na kojem se djevojčica grli sa roditeljima imaju posebnu težinu. Iza jednog spontanog zagrljaja nalaze se mjeseci prilagođavanja, izgradnje povjerenja i stvaranja odnosa u kojem dijete može da se opusti i pokaže emocije bez straha.
„Nismo mi ti koji spasavaju djecu“
Jedna od najvažnijih poruka koju Kristina šalje kroz svoje javne nastupe jeste da usvojitelji ne treba da se posmatraju kao ljudi koji nekoga spasavaju, već kao roditelji koji sa djetetom grade porodicu.
Kristina je tu ideju sažela riječima da u njihovom slučaju nije ona spasila Viku, već je Vika spasila nju.
Ta perspektiva mijenja način na koji se posmatra usvojenje. Dijete ne dolazi na svijet da bi nekome ispunilo želju, niti je njegova uloga da bude zahvalno zbog toga što je dobilo porodicu. Ono dobija pravo na ljubav, zaštitu i djetinjstvo, dok roditelji dobijaju priliku da odrastaju zajedno sa njim i grade odnos koji se ne zasniva na biologiji, već na svakodnevnoj brizi.
Kristina i Nikola svoju priču pretočili su i u knjigu „Vika“, koju su napisali kao otvoreni dnevnik namijenjen ćerki, ali i drugim porodicama koje prolaze kroz sličan proces. Knjiga je predstavljena javnosti u septembru 2026. godine, a njen cilj je da približi iskustvo usvajanja i pokaže koliko se porodica može promijeniti dolaskom djeteta.
Njihova priča tako prevazilazi granice jedne porodice. Ona je i poziv na otvoreniji razgovor o usvojenju, o djeci koja čekaju porodicu i o roditeljima koji tek treba da pronađu svoj put do njih.
A možda se sva njena suština najbolje vidi u jednom kratkom dječjem zagrljaju. U trenutku kada Vika, bez velikih riječi i bez svijesti o tome koliko je njen put bio dug, pokazuje da je pronašla ono što joj je najpotrebnije – svoje roditelje, piše Telegraf.
Komentari (0)