Ali posao je posao: smjena za smjenom, mjesec za mjesecom, i niko nije mnogo razmišljao o misticizmu dok se nije dogodilo nešto što je sve preokrenulo.

Nestanak bez traga

Ivan Sergejevič je bio snažan, iskusan čovjek sa deset godina iskustva na sličnim lokacijama. Tog dana je trebalo da pregleda dionicu cjevovoda na krajnjem rubu teritorije – rutinska stvar. Zgrabio je radio, alat, obukao zaštitnu odjeću i krenuo. Trebalo je da se vrati za par sati, ali nije. Radio je bio tih, i nije bilo traga od njega – kao da je nestao u vazduhu.

Odmah je pokrenuta potraga: prečešljali su šumu, preletjeli helikopterom iznad tog područja i ispitali sve koji su možda nešto vidjeli. Ništa. Nikakvih stvari, nikakvih otisaka prstiju, ni jednog znaka gdje je mogao da ode. Nedjelju dana kasnije, potraga je obustavljena: odlučeno je da je najvjerovatnije postao žrtva divljih životinja ili se izgubio i nastradao u močvarama. Njegova porodica je pretpostavila da je nestao, i postepeno je priča izblijedila – život na dužnosti se nastavio kao i obično.

Povratak poslije 12 godina

Ali 2019. godine, dvanaest godina kasnije, dogodilo se nešto nevjerovatno. Čovjek se pojavio na kontrolnom punktu kampa za privremene radnike. U početku, stražar nije mogao da vjeruje svojim očima: prljav, pocijepan, sa upalim očima i kožom poput pergamenta.

Jedva je stajao na nogama, ali je samouvjereno koračao prema kabini. Kada ga je stražar pozvao, stranac je podigao glavu i prošaptao: "Ja sam Ivan Morozov. Vratio sam se."

Prepoznavanje i šok porodice

Rođaci pozvani na lice mjesta jedva su ga prepoznali. Definitivno je to bio Ivan Sergejevič – crte lica, visina, čak i ožiljak na lijevoj ruci, stečen u mladosti – sve se poklapalo. Ali je izgledao kao da je doživio nešto izvan ljudskog shvatanja.

Koža mu je bila blijeda, gotovo providna, ispod očiju su mu bili tamni krugovi, a pogled… pogled mu je bio prazan, kao da je još uvijek negdje tamo, u tami iz koje je došao. Jedva je odgovarao na zagrljaje žene i kćerke, samo je klimao glavom i šaputao nešto nerazumljivo.

Medicinski nalazi koji zbunjuju ljekare

Kada je doveden u bolnicu, ljekari su bili šokirani. Testovi su pokazali da je njegovo tijelo djelovalo zamrznuto u vremenu: starost njegovih ćelija odgovarala je 2007. godini, iako je izgledao kao da ima 70 godina.

Puls mu je bio slab, krvni pritisak mu je varirao, a oči su mu bile beživotne. Ali najčudnija stvar se dogodila kada je progovorio.

Prvi fragmenti priče

U početku su to bili samo fragmenti fraza: "Tu su... pod zemljom... čekaju...", "Ne možeš ih pogledati u oči...", "Zovu, ali ne možeš ići...". Onda je, nakon nekoliko seansi sa psihologom, mogao da ispriča više.

Prema njegovim riječima, na dan kada je nestao, čuo je čudan zvuk — kao da neko grebe pod zemljom. Približio se maloj rupi u zemlji — tamo je nekada bio drenažni jarak, ali sada je izgledao dublje nego što je trebalo. Prije nego što je shvatio, propao je.

"Tamo nema svjetlosti"

"Tamo nema svjetlosti", šapnu Ivan Sergejevič. "Ali ti ipak vidiš. Nešto u tebi vidi. Zidovi se pomjeraju, kao da su živi. I oni… oni hodaju tamo. Visoki, mršavi, sa dugim prstima. Nemaju lica – samo tamne mrlje tamo gdje bi trebalo da budu oči i usta. Ne govore, ali čuješ njihove misli. Znaju sve što si ikada mislio, osjećao, čega se plašio…"

Rekao je da tamo nije proveo dvanaest godina, već samo nekoliko dana. Ali vrijeme pod zemljom teče drugačije. "Jedan dan gore je godina", promrmljao je. "Hrane se strahom, očajem. Pokazuju ti najgora sjećanja, tjeraju te da ih iznova i iznova proživljaš. A onda... onda postaješ kao oni - prazna ljuštura koja luta u tami."

Bjekstvo i upozorenje

Rekao je da je pobjegao slučajno: pronašao je uzak prolaz koji ga je doveo skoro do površine. Puzao je nekoliko sati dok nije ugledao svjetlo - baš onaj kontrolni punkt gdje je pronađen. Ali bio je siguran da znaju da je pobjegao. "Doći će po mene", ponavljao je. "I po one oko mene. Uvijek pronađu one koji su ih vidjeli."

Ćutanje i smrt

Nakon toga, potpuno je zaćutao. Ni ljekari ni psiholozi nisu mogli da iz njega izvuku ni riječ. Samo je sjedio pored prozora, gledajući u daljinu i povremeno šaputajući: „Uskoro... uskoro će doći.“

Šest mjeseci kasnije, umro je u snu srce mu je jednostavno stalo. Obdukcija je pokazala da su mu svi organi bili toliko istrošeni da se činilo da ima 90 godina, a ne 55.

Čudne pojave nakon njegove smrti

Mjesec dana nakon njegove smrti, na gradilištu su počele da se dešavaju čudne stvari. Radnici su se žalili na podzemne zvuke - škripu, šapat, korake. Neki su vidjeli sjenke koje su se kretale prebrzo da bi ih čovjek mogao vidjeti. Jedan od radnika u smjeni, vraćajući se sa smjene, zakleo se da je u daljini ugledao visoku, bezličnu figuru koja ga je posmatrala iz šume.

Donijeta je odluka da se gradilište zatvori, a svi radnici su prebačeni na drugo područje. Zvanični razlog za zatvaranje bila je ekonomska neisplativost, ali oni koji su znali priču Ivana Morozova šapnuli su: "Konačno su došli. I neće stati."