Vjernici Srpske pravoslavne crkve (SPC) danas obilježavaju praznik posvećen Svetom Prepodobnom Avramiju Zatvorniku. Ovaj veliki hrišćanski isposnik i monah, porijeklom iz Male Azije, u narodu se posebno poštuje kao zaštitnik ovčara, ovaca i sve sitne stoke.

Žitije Svetog Avramija bilježi da je od najranijeg djetinjstva bio duboko pobožan i posvećen crkvi. Njegovi roditelji, takođe veliki vjernici, željeli su da ga ožene, pa su mu pronašli djevojku. Iako se u početku protivio toj odluci, na kraju je popustio i pristao na brak.

Međutim, kako kaže predanje, vođen Bogom, on je samo sedam dana nakon svadbe napustio i suprugu i grad. Otišao je u potpunu osamu kako bi se „predao podvigu, proslavljajući Boga“.

„Njegovi srodnici se jako ražalostiše“, piše u crkvenim kalendarima, ali su na kraju prihvatili njegov izbor. Ostavili su ga da živi u „molitvenom samovanju i tihovanju“, ne ometajući ga. Ubrzo se po okolini pronio glas o njegovoj izuzetnoj mudrosti, smirenosti i strogom načinu života.

Nakon smrti roditelja, Avramije je svu naslijeđenu imovinu razdijelio siromašnima. Nije zadržao apsolutno ništa, plašeći se da bi ga posjedovanje moglo „prilijepiti za neku ovozemaljsku stvar“.

Sveti Avramije za punih 50 godina svog isposničkog života samo dva puta izašao je među ljude.

Prvi izlazak bio je radi teške misije – da preobrati jedno selo u kojem su svi stanovnici bili neznabošci. Episkop je želio da ga postavi za sveštenika baš u tom selu, čemu se Avramije protivio. Ipak, morao je da prihvati dužnost. Sagradio je crkvu i svakodnevno se molio da „sabere rasijani narod“.

Njegov put bio je izuzetno težak. Mještani su ga okovali, protjerali i zasipali kamenjem. Uprkos svemu, on se uporno vraćao.

Iako je bio „mučen, gonjen, vučen, tučen, kamenjem zatrpavan, gladan i žedan“, Sveti Avramije nije klonuo duhom niti se gnjevio. Umjesto očajanja, trpio je sve nedaće, gajeći još veću ljubav prema Bogu i sažaljenje prema „zabludelima“.

Svojom nepokolebljivom vjerom, molitvom i strpljenjem, na kraju je uspio. Priveo ih je hrišćanstvu, „očistio od idolske nečistote“ i krstio sve „u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“. Čim je završio ovaj zadatak, povukao se nazad u osamu.

Drugi i posljednji put kada je napustio svoju keliju bio je da bi spasio svoju nećaku Mariju, koja je skrenula s pravog puta. Uspio je da je vrati vrlinskom životu, nakon čega se vratio u samoću, koju više nikada nije napustio.

Sveti Avramije rođen je u Maloj Aziji, oko 290. godine. Dan posvećen njemu, Avramijevdan, slavi se kao krsna slava u nekim srpskim porodicama, posebno na području donjeg Podrinja, zapadno od rijeke Drine.

Glavna poruka ovog sveca sadržana je u riječima Gospodnjim: „Ko pretrpi do kraja, spasiće se.“ Njegov život nas uči da je vjera jedina svjetlost u „nepodnošljivom mraku“ trpljenja.

Sveti Avramije je, kako se navodi, odolio svim iskušenjima i zastrašivanjima đavola. Iako bi mnogi na njegovom mjestu napustili podvig, on „nije htio da se preseli, da ne bi demon zli likovao“. Istrajao je na svom mjestu i pobijedio.

Zbog toga se vjeruje da svi vjernici na današnji dan treba da se potrude da strpljivo podnesu sve nedaće s kojima se suoče, vjerujući da će im primjer i molitve Svetog Avramija pomoći da ih prebrode, prenosi Telegraf.