Monah Gavrilo je kao mlad pripadao bogomoljačkom pokretu, a poslije Drugog svjetskog rata oni su bili na meti nove komunističke vlasti. Vitomira, kako je bilo svjetovno ime starca Gavrila, uhapsili su pod optužbom da je narodni neprijatelj i neprijatelj socijalističkog poretka.

Iako su ga tjerali da ne govori da Bog postoji i da se učlani u partiju, on se nije htio odreći Gospoda i svoje vjere. Zbog toga je dobijao strašne batine, a jednom mu je od udaraca pukla bubna opna. Jednom su ga prebili i bacili usred zime u ćeliju sa hladnom vodom. Porodici su javili da je mrtav, ali je on preživio. Nakon izlaska iz zatvora, postao je crkvenjak u Jagodinskoj crkvi, da bi u manastir pošao kad je već bio prevalio pedesetu.

Proročanstvo koje je sve šokiralo

Monahinja Makrina Majstorović, kao i još neki vjernici, bili su svjedoci ispunjavanja proročkih riječi starca Gavrila.

Zbog toga oni vjeruju da bi njegova upozorenja trebalo shvatiti ozbiljno, kao signal za pokajanje naroda, koje je, kao što svjedoči duhovna i crkvena istorija, umilostivilo Gospoda da ne popusti iskušenja i stradanja na svoj vjerujući narod.

Bog je, od davnina, kao što svjedoči Stari zavjet, slao svoje proroke i duhovne ljude da prenesu određene poruke narodu, da ih poduče, upozore... Pravoslavna crkva slavi i čuva uspomenu na Proroke koji su najavili dolazak Gospoda Isusa Hrista. I poslije toga, u posljednjih dvije hiljade godina, Bog je preko velikih duhovnika upozoravao narode. Jednog od takvih duhovnika, pravednika i molitvenika za cio pali rod ljudski, naš narod imao je u monahu Gavrilu.

"Srbiju će rasparčati, na dijelove, otcijepiće i Vojvodinu i Kosovo, i Sandžak, i Crna Gora će dijelom Albanija biti, daće se njenom narodu na korišćenje, naši neće tamo smjeti ni živjeti. I tamo će naše svetinje rušiti. A svijet će ih podržavati, isti oni koji su nas i bombardovali. Više se neće iz Beograda zemljom upravljati, već će posebno, svaka otcjepljena jedinica imati svoje centre za sve. Spas je u opštem pokajanju i povratku Srba Bogu. Poslije velikog svjetskog sukoba Srbi će uz pomoć Rusije vratiti Kosovo", govorio je monah.

"Uobičajeno je bilo da kada dođemo iz rada, pročitamo večernju molitvu i onda uđemo u sobu kod oca, da ga prije spavanja obiđemo, da se dogovorimo za naredni dan, da nam da uputstva, da se ocu požalimo ako je nešto bilo loše, ili da ga pitamo da li mu nešto treba. Uvijek smo zadnji oproštaj, kad polazimo u sobu, uzimali iz očeve sobe. Majka i ja smo spavale u sobi preko puta da bismo mogle noću oca da obiđemo, da mu ne ispadne žar i tako…

Tako smo jednom ušle u njegovu sobu bez nekog posebnog razloga, da ga obiđemo, da vidimo da mu nije slučajno spala posteljina, da mu namjestimo. Otac je prišao prozoru i čudesno je pogledao. Tada još nije bilo ni bombardovanje, ni rat na Kosovu. Pogledao je kroz prozor i pogledao je ka nebu i kazao:

"Joj, ćerko, vidi mjesec krvav, ćerko, nebo se otvorilo, crveni barjaci sa neba kreću na Kosovo. Krvavi barjaci, ćerko, ponovo će rat, ponovo će rat za Kosovo da se bije..., kaže on, i na pravoslavlje udarili, doći će da zavlada taj njin polumjesec. Ćerko moja, misle da zgaze pravoslavlje, kad se budu osmjelili, Bog im neće dati."

"Vidim, ćerko, da oni donose odluku da nam zemlju rasparčaju i da nam Kosovo uzmu. Moraju se skloniti svetinje iz naših crkava, tako su i naše mudre vladike Čarnojevići radili, svetinje su nosili sa mjesta na mjesto, da ne bi ih agarjani poduzeli. Vidim kuće na Kosovu gore, vidim narod bježi, padaju i ubijaju i Albance i Srbe."

"Vidim, ćerko, naše krstove ruše na crkvi. A ja velim: Kako, oče, ruše, ko će se na crkvu popeti, visoka je, ako padne? Kaže on: Vidim, ćerko, popeo se na crkvu i krst ruši.’ Kasnije, kada je 2004. godine bio pogrom, sjetila sam se toga. I tada mi je još rekao: Joj, rat se i nevolja bliži, velika muka i nesreća, ali ne vrijedi", ispričala je mati Makrina.

Zaplakao bi često i govorio: Bolje, deco, da znate kakve nevolje predstoje, da se ne iznenadite, i da znate odakle samo dobru da se nadate, da se ne date prevariti.

"Biće tada i veliko otpadništvo. Ko god ne bude primio srcem vjeru pravoslavnu, povjerovaće raznim obmanama i vjerovaće lopovima i lažovima, vjerovaće lažnim obećanjima stranih vladara, a od toga ništa imati neće. Mnogi će tražiti svoja ognjišta, ali neće moći od korova da prepoznaju koje je njihovo dvorište bilo i imanje. Blago tad onima koji su naučili skromno da žive, a oni koji su naučili u raskoši, neće moći lako nemaštinu i glad da prihvate. Ništa im njihove pare neće pomoći. Tada, kad se to sve bude dešavalo, čuvajte sjemena svega, žitarica i povrća, da imate šta posijati, jer neće imati gdje da se kupi sjeme kao ovo sad, pa da imate da posijete i da se prehranite.

"Mnogo vladika, sveštenika i teologa u zadnje vrijeme neće se rukovoditi po Božijem rasuđivanju, onim što je za narod korisno, već po čulnom, tjelesnom, zastraniće, a i po nagovoru ljudi, ugađaće im; biće tu i političara i drugih, sa kojima će oni prijateljstva graditi. Neće rasuđivati po poukama Svetih otaca."