Na prvi pogled, život Draga Petrovića iz Paraćina djelovao je skladno i mirno. Radio je kao majstor u maloj radionici, a svaki slobodan trenutak posvećivao supruzi Mariji i njihovom sinu Luki, djetetu za koje je vjerovao da je kruna njihove dvanaestogodišnje ljubavi. (Prava imena poznata redakciji, a izmijenjena su zbog zaštite identiteta maloljetnog djeteta).

Za okolinu, oni su bili primjer skladne porodice – obični, ali srećni. Međutim, istina koja mu je jednoga dana nenadano pokucala na vrata, srušila je sve temelje na kojima je gradio svoj život.

Početak priče – brak pun povjerenja

Drago i Marija upoznali su se još u srednjoj školi. On tih, vrijedan i odan, ona temperamentna, komunikativna i uvijek nasmijana. Vjenčali su se ubrzo nakon završene škole. Iako nisu odmah mogli da imaju djecu, nisu gubili nadu. Nakon nekoliko godina pokušavanja i odlazaka kod ljekara, Marija je zatrudnila.

Rodio se Luka – zdrav dječak, smeđe kose i svijetlih očiju. Drago je bio presretan. Posao je često nosio kući, samo da bi mogao više vremena da provede sa sinom. Bio je tata za primjer.

Nije mu bilo teško da ustaje noću kada dijete plače, da mijenja pelene, vodi u školu, na treninge. Znao je sve Lukine drugove, pamtio imena učiteljica, pomagao oko domaćih zadataka. Svi su pričali kako je Luka isti otac – isti osmijeh, isti hod, ista upornost.

Ali jedan detalj je godinama bio sjenka u Dragovoj glavi: Luka nije ličio ni na jednog Petrovića iz porodice.

Početak sumnje – bezazlena porodična svađa

Jednog ljetnjeg dana, tokom obične porodične slave, izbila je svađa između Marije i Dragovog rođenog brata Zorana. Povod je bila čašica više i stara netrpeljivost koju niko nije uspijevao tačno da objasni. Ali rečenica koja je tada pala, ostala je kao kamen u Dragovom srcu:

„Nemoj da mi ti pričaš o porodici! Znaš ti jako dobro čije je to dijete što ti odgajaš!“

U sekundi je zavladala tišina. Drago je zanijemio. Marija je brzo pokušala da se nasmije i reče:
– „Ma pusti pijanog budalu, lupa gluposti…“

Ali rečenica se već usjekla duboko.

Potraga za istinom

Narednih dana, Drago nije mogao da spava. Svaka riječ, svaki pogled iz prošlosti, ponašanje njegovog brata i žene, djelovali su mu sad kao dijelovi slagalice koje nikada nije primijetio. Odlučio je da uzme DNK test – potajno.

Kad su stigli rezultati, znao je da mu život više nikada neće biti isti. Bio je 0% biološki otac.

Nije mogao da diše. Srce mu je tuklo kao da hoće da iskoči. Uzorak krvi njegovog brata – koji je uzeo pod izgovorom da im treba za test intolerancije na hranu – pokazao je ono što je u dubini duše već znao: Luka je Zoranovo dijete.

Izdaja s dvije strane

Marija je, suočena s dokazima, priznala. Bila je u kratkoj vezi sa Zoranom u periodu kada su ona i Drago „pravili pauzu“, koju nikada nije pominjala. Kaže, desilo se „samo jednom“, ali trudnoću je odmah pripisala Dragom, jer nije željela da ga izgubi.

Zoran je ćutao. Nije negirao, ali ni preuzeo odgovornost. Nije želio da ima veze sa djetetom.

Drago je ostao sam – sa sjećanjima, sa djetetom koje je volio više od svega, ali koje sada više nije njegovo.

Šta se desilo poslije

Drago je Mariju izbacio iz kuće. Suprugu je ostavio, brata precrtao. Ali Luku nije mogao da ostavi. I dalje ga je vozio na treninge, vodio kod ljekara, pomagao oko škole. Jer, kako kaže:

„Nije on kriv. On je moj, moja krv. Njega sam odgajao, i niko mi ne može uzeti tih 12 godina. Ni DNK, ni istina, ni izdaja.“

Luka je kasnije saznao istinu, i iako je bio zbunjen i slomljen, rekao je Dragom:

„Nikoga sem tebe neću zvati tata.“

Drago danas živi mirnije. Ne priča mnogo o prošlosti, ali u jednom razgovoru za lokalni list rekao je:

„Izdali su me najbliži. Ali nisam ja izgubio dijete – izgubili su oni mene.“

(Stil)