Dom je tamo gdje je porodica, međutim ne pruža svaka porodica toplinu doma. Ponekad vam zidovi kuće u kojoj ste odrasli mogu postati hladni i daleki. Ispovijest Ivane o iskustvu sa ocem koji je pokušavao da je nauči životu dokaz je da ako u porodici nemaš utočište, onda nemaš ni porodicu:

„Ako misliš da ćeš ovde živjeti džabe, varaš se, Ivana! Od danas plaćaš kiriju ili tražiš stan negdje drugdje!“ Moj otac je stajao na vratima moje sobe, lice tvrdo kao kamen. Bio je dan poslije mog osamnaestog rođendana. Još uvijek sam osećala miris torte i svijeća, ali reči su mi ledile srce. Majka je ćutala u kuhinji, prala sudove, kao da ništa nije čula.

Nisam znala šta da kažem. U školi su mi uvijek govorili da je porodica utočište, ali za nas je to bio samo krov nad glavom. Moj otac, Stevan, bio je strog čovjek. Radio je na stovarištu u Pančevu, a nakon što nas je majka napustila kada sam imala deset godina, sve je postalo još teže. Sjećam se da sam gledala kroz prozor dok je njen autobus nestajao iza krivine. Moj otac nikada nije govorio o njoj. Samo bi rekao: „Svako ima svoj put.“

Kirija za prvi mjesec bila je 100 evra. To je bila skoro cijela moja plata iz pekare gde sam radila poslije škole. „Nauči da budeš odgovorna“, govorio bi mi otac dok je brojao račune. „Niko ti ništa neće dati besplatno.“ Kada sam ga pitao zašto moram sam da plaćam svoju sobu, rekao je: „Više nisi dijete. Ovde živimo po pravilima odraslih.“

Prolazile su godine. Upisala sam ekonomiju u Beogradu, ali nisam dobila dom – sve što sam zaradila odlazilo je na kiriju i hranu. Otac mi nikada više nije dao ni dinara. „Tvoj život, tvoja odgovornost“, ponavljao bi. Ponekad bih gledala kako majke mojih prijatelja šalju pakete sa hranom ili im pomažu oko kirije. A ja sam u kesi imala samo nekoliko kifli i jogurt kupljen na rasprodaji.

Jedne zime, kada sam imala dvadeset dvije godine, razboljela sam se od upale pluća. Ležala sam u hladnoj sobi, drhteći od groznice. Otac me nije pitao kako sam – samo je ostavio poruku na stolu: „Kirija do petka.“ Tada sam odlučila da odem. Našla sam mali stan sa koleginicom Anom. Bilo je tijesno i bučno, ali bar sam mogla slobodno da dišem.

Godinama nisam razgovarala sa ocem osim kada bi me zvao zbog novca. „Treba mi za lijekove“, rekao bi kratko. Slala bih koliko god sam mogla, ali nikada nije bilo riječi zahvalnosti. Samo tišina ili žalbe: „Sada si gradska djevojka, zaboravila si ko te je odgajio.“

Prije nekoliko mjeseci, zazvonio mi je telefon kasno popodne. Bio je to moj brat Darko, koga nisam vidjela godinama otkako se preselio da živi sa majkom u Novom Sadu.

„Ivana, tata je loše. Izgubio je posao, nema ni novca da plati račune. Kaže da si mu ti jedina nada.“

Osjetila sam kako mi srce tone. Sjećanja su se vratila – hladne zime, prazni tanjiri, otac kako broji moj novac dok sam ja gladovala. Ali ipak… on je bio moj otac.

Otišla sam da ga vidim sljedećeg vikenda. Kuća je bila još hladnija nego prije, zidovi su se ljuštili, miris vlage i starosti svuda oko mene. Moj otac je sjedio za stolom, pogrbljen i mali kao da se smanjio od života.

„Ivana... znaš da nisam imao izbora“, rekao je tiho kada sam sjela preko puta njega.

„Imao si izbor, tata“, odgovorila sam, drhteći od besa i tuge. „Mogao si biti otac, a ne gazda u svojoj kući.“

Pogledao me je očima punim umora i žaljenja.

„Nisam znao bolje... Moj otac je uradio isto meni. Mislio sam da te učim o životu...“

Suze su mi navrle na oči. „Jesi li ikada razmišljao o tome kako se osjećam? Jesi li ikada pitao da li mi treba zagrljaj ili riječ podrške?“

Dugo smo ćutali.

„Znam da očekuješ da te sada izdržavam“, konačno sam rekla. „Ali sam naučila da živim sama jer si me ti natjerao na to. Ne znam da li mogu ponovo biti dio ove porodice...“

Moj otac je spustio glavu.

„Možda nisam zaslužio tvoju pomoć... ali nemam nikoga osim tebe.“

Sve se u meni lomilo – bijes, tuga, sažaljenje i ljubav koju nisam željela da priznam.

Nisam mogla da spavam tih dana. Razmišljala sam o svemu kroz šta smo prošli – kako su nam roditelji često ponavljali da deca treba da budu zahvalna što imaju krov nad glavom, kao da ljubav nije osnovna potreba već privilegija.

Razgovarala sam sa Anom o svemu.

„Znaš“, rekla mi je jednom dok smo pile kafu na balkonu, „u našoj zemlji se od djece uvijek očekuje da roditeljima vrate sve što im je dato – čak i ako je to samo krov nad glavom i činija supe. Ali gdje su granice? Kada se dužnost završava, a počinje eksploatacija?“

Nisam znala odgovor.

Na kraju sam odlučila da pomognem ocu – ali pod svojim uslovima. Plaćaću mu komunalije dok ne nađe posao ili ne ode u starački dom. Ali više mu neću dozvoliti da me ucjenjuje krivicom ili prošlošću.

Kada sam mu to rekla, samo je klimnuo glavom.

„Možda ćeš jednog dana razumjeti zašto sam bio ovakav...“ šapnuo je.

Možda hoću, možda neću.

Ali znam jedno: porodica nije samo krov nad glavom ili novac na stolu – porodica su riječi podrške, zagrljaji kada ti je najteže i osjećaj pripadnosti.

Ponekad se pitam – koliko nas još uvijek živi sa osjećajem duga prema roditeljima? I gdje se završava naša odgovornost prema njima, a počinje naša odgovornost prema sebi?