Svoju najupečatljiviju anegdotu imao je u filmu Otac na službenom putu, ali ga nisu svi pamtili samo po humoru. Mnogi su za Pavla znali da kažu da je prijek čovjek.

Njegov odnos prema glumi bio je surov, ogoljen i potpuno lišen iluzije – smatrao ju je zanatom dostupnim svakome ko je imalo iznad prosjeka, pa čak i nečim što ne zaslužuje status umjetnosti.

Ipak, upravo ta njegova iskrenost, netipičan pogled na profesiju i skromnost koja je graničila sa potpunim povlačenjem iz svijeta medijske pažnje, učinili su ga jednim od najvećih ikada kad je u pitanju domaća kinematografija.

Rade Šerbedžija je, prisjećajući se trenutaka provedenih s Vuisićem i rediteljem Živoradom Pavlovićem, prenio gotovo poetsku definiciju njegove veličine.

„Znaš li zašto je Vuisić najbolji?“ pitao je Žika. „Zato što ne glumi.“ U totalu – običan čovjek. U krupnom kadru – svemir. Bez riječi, bez pokreta, s pogledom u daljinu koji stane vrijeme. To je bila njegova umjetnost: da ne radi ništa, a da izazove sve.

Vuisić je glumu posmatrao kao posao u kojem prepoznaje apsurd, ali i odgovornost. Bio je ogorčen zbog licemerja svijeta u kojem je živio i glumio, često razočaran sistemom, ljudima i pravilima. Bio je pjesnik zatvoren u telu glumca, ali bez potrebe da svoju poeziju ikada pretoči u stihove – izražavao ju je tišinom, pogledom, odsustvom svega suvišnog.

Kao i cijeli svoj život, i smrt je želio da zadrži samo za sebe. Kada se razbolio, nestao je. O njemu je znala samo njegova supruga Mirjana. Nije želio sažaljenje, nije želio pompu, a najmanje komemoracije s govorima i pogrebnim protokolima. I sam je rekao: „Nemoj slučajno da mi organizuješ ovo“, aludirajući na komemoraciju svog kolege Bate Janićijevića.

Njegova sahrana prošla je tiho, bez čitulja, bez prisustva javnosti, bez pompe. Samo Mirjana i sveštenici. Pop nije znao koga sahranjuje. Ljuba Tadić je tek slučajno saznao, danima kasnije. I dok su telefoni u Udruženju glumaca neprestano zvonili, Vuisić je već bio tamo gdje se ne glumi, gde se ćuti – zauvijek.

Do kraja je ostao dosljedan sebi. Čovjek koji je znao sve, zasitio se svijeta i odlazio tiho, kao što je i živio – bez pozdrava, bez aplauza, bez posljednje scene. Njegova Mirjana, koja ga je voljela i razumjela, ispoštovala je svaku njegovu želju. A zatim, samo sedam dana nakon sahrane – otputovala na more. Možda da ćuti pored mora, kao što je on ćutao pored Save, uz rakiju, uz svoje najbliže.

Jer za neke veličine, tišina je najdostojniji aplauz.