Novembar 1991, Mountain Studios u Montreuku, Švajcarska. Četiri momka u sobi, legendarni bend Kvin. Ali sve oči su uprte u jednog momka - Fredi Merkjurija. Njegov glas, koji je nekada mogao da razbije čašu, sada se jedva čuje. Bolest sa kojom se godinama bori skoro je dokrajčila njegovo tijelo. Ali ne i njegov duh!

"Pišite mi šta god želite, otpjevaću sve što mogu. Želim da vam ostavim što više muzike da je kasnije koristite", rekao je Fredi, kako se Brajan Mej kasnije prisjećao.

Fredi je snimio većinu vokala za posljednji album grupe Kvin, "Made in Heaven", samo nekoliko mjeseci prije nego što je napustio ovaj svijet? Tako je nastao album koji je izašao '95, dve godine nakon što nas je Fredi napustio. Pjevao je, znajući da možda nikada neće čuti gotov proizvod. Ali je pjevao. Pjevao je jer nije znao drugačije.

Na njihovom posljednjem koncertu na Knebvort festivalu u avgustu '86 Fredi je već bio svestan svoje dijagnoze, napravio je takav spektakl, pevao je kao da mu je posljednji dan na zemlji. I tako je i bilo.

Ali ono što najviše zapanjuje je kako je Fredi toliko naporno radio na svom posljednjem albumu. Zamislite čovjeka koji jedva da može da stoji na nogama, ali koji dolazi u studio svaki dan.

Tražio je samo mikrofon i flašu votke. „Votka otupljuje bol“, govorio je. I pjevao je. Pjevao je dok nije pao s nogu.

Rodžer Tejlor, bubnjar grupe Kvin, otkrio je: „Znali smo da nam ponestaje vremena. Fredi bi samo rekao: 'Napiši mi još nekoliko riječi i otpevaću ih.' Želio je da radi do posljednjeg daha. To mu je bilo kao terapija.

Ovakva njegova „terapija” nam je dala pjesme kao što su „Ovo su dani naših života”, „Previše ljubavi će te ubiti” i, naravno, „Šou mora da se nastavi”. Inače, Fredi je ovu posljednju snimio bukvalno nekoliko nedjelja pre smrti. Brajan Mej je sumnjao da li će Fredi uspjeti da je otpjeva. Ali Fredi je jednostavno rekao "Uradiću to, draga" i... otpjevao je u prvom pokušaju.

Neki izvođači se time ne mogu pohvaliti ni za nekoliko godina. A evo čovjeka koji zna da mu svaki dan može biti poslednji, i to radi! I ovo nisu obične pjesme. Svaka pesma je deo Fredija, njegov oproštajni pozdrav svima nama.

Šta ga je natjeralo da ustane iz kreveta i odvuče se do studija, kada je svaki korak bio borba? Da li je to bilo zato što se plašio da će biti zaboravljen? Htio je da ostavi trag u istoriji? Ili je samo toliko volio muziku da nije mogao da živi bez nje? Ko zna. Vjerovatno od svega po malo. Ali reći ću vam ovo – najviše mu je stalo do fanova. Znao je koliko su svi čekali nove pjesme grupe Kvin. I nije mogao da ih iznevjeri. Takav je bio, Fredi.

I dok je rokenrol pun legendi, Lenon, Morrison, Bouvi. Ali Fredi... Fredi je sasvim druga priča. A nije se čak ni radilo o njegovom glasu, iako je imao onaj koji je zapanjujući. I nije se radilo o tome kako je uzdrmao scenu. Radilo se o tome kako se ophodio prema muzici, životu i slušaocima.

Jer ruku na srce, ko bi to mogao da uradi? Znate da je igra gotova, da su nam dani odbrojani, a da i dalje radimo? Ne samo postojati, već stvarati? To je to. Fredi nam je svima pokazao šta znači biti pravi umjetnik. Ta muzika nije komad torte, ne samo način da se zaradi. To je život, dođavola!

Na kraju krajeva, Fredijevi posljednji dani su priča o tome kako ljudski duh može oduvati bilo koju okolnost. O tome kako ljubav prema muzici može biti jača od samog života.