Iako ih publika pamti kao legende domaće kinematografije i televizije, mnogi srpski glumci iza kamera su važili za izuzetno zahtjevne saradnike.

Njihov veliki talenat često je išao ruku pod ruku sa teškim karakterom, snažnim stavovima i specifičnim načinom rada, zbog čega su reditelji i kolege nerijetko imali ozbiljne izazove tokom snimanja.

Perfekcionizam, impulsivnost, netrpeljivost prema amaterizmu i potreba za potpunom kontrolom scena samo su neke od osobina koje su pratile najveća glumačka imena tog vremena. Ipak, upravo ta tvrdoglavost i beskompromisan odnos prema poslu mnogima su donijeli status umjetničkih velikana čije se replike i danas prepričavaju.

Među njima posebno se izdvajaju Pavle Vuisić, Danilo Bata Stojković, Zoran Radmilović i Miodrag Petrović Čkalja, umjetnici ogromnog talenta, ali i ljudi sa kojima saradnja često nije bila nimalo laka. Njihove kolege i danas prepričavaju anegdote sa snimanja, sukobe iza kulisa i neobične zahtjeve koji su ih pratili tokom karijere.

Pavle Vuisić

Iako je bio genije, važio je za nekoga ko ne voli samu glumu, snimanja i discipline koje one nose. Reditelji su morali da "hvataju" njegove momente jer je mrzio ponavljanja scena i lažni sjaj filmske industrije.

Danilo Bata Stojković

Poznat po nevjerovatnoj posvećenosti i perfekcionizmu u pozorištu i na filmu, što je ponekad znalo da bude naporno kolegama koji nisu pratili njegov ritam.

Genije improvizacije. Njegova potreba da mijenja tekst i prilagođava ga sceni značila je da je bio "noćna mora" za kolege koji su se striktno držali scenarija, ali je rezultat uvijek bio maestralan.

Iako su bili legendaran tandem u "Kamiondžijama", Čkalja se privatno nije podnosio sa Pavlom Vuisićem. Vuisiću je smetala Čkaljina "prenaglašena gluma", dok je Čkalja bio klasičan glumac starog kova koji je davao cijelog sebe, što je opuštenom Vuisiću išlo na živce.