Vlažne maramice neće obrisati radijaciju sa kože, ali će mnoge spasiti paničari kojima će promaći "veći minimalac tokom inflacije", "ugalj bez cijene i izvora", službena putovanja "neobičnih građana", "jeftina struja, skupe marže", "hladni radijatori zbog toplovodnih cijevi" i "izostanak osuđenih" zbog pogibije tuzlanskih penzionera. Jer kad je panika u modi, ko čita između redova.

Napredne zemlje savjetuju svoje građane da spreme zalihe za tri dana i tablete joda. Smiješna uputstva za nas veterane u BiH koji izdržimo od desetog u mjesecu do "plate možda biti neće", a kamoli tri dana bez šampona. Ali neka, vježba dovodi do savršenstva.

Iranci su otišli korak dalje pa je, kako se tvrdi, snimljen i spot kako nonšalantno preživjeti nuklearni napad: skine se jakna, brisne lice, ne dira automobil i opuštenim korakom do podruma. Panika je na svakoj mreži, a pamet na produženom odmoru negdje u Majamiju.

Pošteno rečeno, jod štiti štitnu žlijezdu od radijacije, ali nije otporna na visinu računa koji stižu, cijene namirnica, goriva i stanarine.

Ali da ne crnimo, jer crno nam se svako piše, bar imamo skloništa. Mi Banjalučani čak sedam njih. Doduše jedno je arhiv, drugo odaja sportskih udruženja, treće garaže, a neka "trenutno ne koristimo". Sve uredno, ali kada se pogleda ko treba da pozove zakupca, izvuče auto i otvori vrata, jasno je da, kako reče general Zec, "od toga nema ništa".

Zato pravo pitanje koje nam se nameće nije "koliko litara vode treba držati u podrumu", nego "ko ima ključ od podruma", jer panika je jedina rezerva koju u Banjaluci imamo u neograničenim količinama.

Preporuka je dakle jednostavna: ne gledajte u vještačku svjetlost, ni onu iz eksplozije, ni onu na kraju tunela, ni onu koju vam pale nadležni kad kažu da je "sve pod kontrolom" i "ima se, može se".

Potrudite se da vam svane pred očima, jer od nuklearnog napada spasiti se niko neće, ali se može spasiti ono malo ljudskog dostojanstva koje nam je ostalo.