Svojoj zemlji je dao nešto što niko drugi nije. Sa 151 nastupom i 73 postignuta gola, postavio je rekorde koji će teško biti oboreni. Predvodio je nacionalni tim na dva Svjetska prvenstva, ali više od same statistike, Džeko je ostavio primjer budućim naraštajima kako se voli i bori za nacionalni grb.

Njegova veličina ogledala se u tome što se odazivao i "ginuo" na terenu u svakoj utakmici. Bio je tu da vuče reprezentaciju naprijed onda kada je bilo najteže, pa i u onim najbolnijim trenucima, poput teškog poraza od Luksemburga u Zenici. Kroz smjene generacija, jedna stvar je uvijek bila sigurna. Bilo koji selektor je na kapitena mogao računati bez ikakvog izuzetka.

O njegovoj klupskoj karijeri zaista ne treba trošiti mnogo riječi, jer ona govori sama za sebe. Bio je ključni igrač generacije koja je Volfsburgu donijela prvu i jedinu titulu šampiona Bundeslige u istoriji. Taj podvig lansirao ga je u Mančester siti, kojem je takođe osigurao prvi istorijski naslov prvaka Engleske, tako što je postigao gol za izjednačenje u kultnom preokretu protiv QPR-a. Osim toga, dovoljno govori da je Džeko prvi igrač u istoriji fudbala koji je uspio da postigne više od 50 golova u tri od pet Liga petice.

Njegov karakter dolazilo je do izražaja i kroz učešće u mnogobrojnim humanitarnim akcijama, čime je pokazao veličinu.

Zenica je večeras ispratila najboljeg sportistu u istoriji ove zemlje, a BiH mu može reći samo: Hvala, kapitenu.