Pitanje o cijeni uglja na jučerašnjoj konferenciji za medije u Palati Republike do kraja je ogolilo poraznu istinu o stanju slobode medija. Jer, ako novinar koji pita nije javnost, ko onda jeste?

Događaj na kojem se pitanje upućeno premijeru vraća kao bahato kontrapitanje: "Šta tebe briga?” nije konferencija. To je testiranje odanosti i demonstracija političke moći nad odabranim.

Da bude jasnije, zamislite slavu. Domaćin je na čelu stola, gosti pažljivo prebrojani, a kućni red dobro poznat. Ko pita ono što godi ušima dobije kafu. Ko pita ono što ne valja dobije naređenje da vrati “tanjir”.

Samo što ovo nije bila slava, niti je domaćin vodio glavnu riječ. Bila je to zvanična konferencija u Palati Republike.

Novinar BHRT-a Vladimir Šušak pitao je premijera tri sasvim logična i legitimna pitanja: po kojoj cijeni, odakle i u kojoj količini se nabavlja ugalj za RiTE Ugljevik. Odgovorio je Milorad Dodik, predsjednik stranke, a ne Vlade.

Kada je novinar smireno podsjetio da je to briga javnosti, uslijedila je nova lekcija iz bahatosti: “Ti nisi javnost”.

Istorijski trenutak, vjerovali ili ne, desio se u jednom malom gradu na Balkanu. Dobili smo novu definiciju javnosti. Tako je od juče javnost posebna, odabrana kategorija u koju ne spadaju nepodobni, nepoželjni, a naročito ne oni čiji je posao da pitaju u ime građana. Premijer/predsjednik, kome je pitanje prvobitno i upućeno, ne izusti ni slovo. Ali, zna se ko kosi, a ko vodu nosi.

Ipak, najmučniji dio ove predstave nije bio Dodikov nastup. To je njegov prepoznatljiv stil koji mu novinari godinama praštaju. Najgori dio bila je tišina u sali.

Nakon što je Šušku oduzeta riječ, ostatak kolega nastavio je mirno da sjedi, spremni da vjerno prenesu informacije koje se ne dovode u pitanje. Istina, neki su nakon svega odmjereno reagovali, drugi koji nisu ni bili tu daleko oštrije. Ali se zaboravlja da je Šušku juče oduzeto pravo da pita, prije njega mnogim drugima. Zapitate li se ko je od nas sljedeći na redu?

Dragi novinari, ako već niste imali hrabrosti ili solidarnosti da u znak protesta napustite salu, najmanje što ste morali učiniti jeste da zaštitite sopstvenu profesiju. Gdje je Šušak stao, mi treba da nastavimo.

Kada jednom novinaru oduzmu mikrofon, sljedeći u redu treba da postavi potpuno isto pitanje i to po redu kako priliči pitanje po pitanje: cijena, količina, porijeklo. Pa sljedeći. Pa sljedeći. Ili će vas sve izbaciti ili će biti odgovoreno na sasvim jednostavno pitanje kako bi iole pismen novinar mogao napisati čestit lid. Sve drugo nije novinarstvo.

Znate, nisu svi medijski radnici plaćenici, ali nisu ni svi tihi junaci. Međutim, profesija ne smije biti podijeljena na “naše” i “njihove” onda kada vam neko otovreno poruči da niste nikakva javnost.

Konferencija za štampu nije partijski brifing na kojem se samo primaju diktati.

Javnost su svi oni građani koji plaćaju struju i od čijeg se novca finansiraju njihove plate.

A ako se bojite da ćete izgubiti posao, sjetite se da smo svi zamjenjivi.

Poslije vas doći će podobniji, poslušniji i manje novinari. Jer, ukoliko pristanete na sve što se od vas traži, a da je u suprotnosti sa profesionalnim i etičkim načelima, vi odavno niste novinari pa ne marite.Tada vas čeka neka udobnija fotelja za bogatom sofrom kod domaćina ili njegovog nasljednika.