Nakon Mladićeve smrti javnost u BiH je podijeljena. Jedni kliču od radosti, drugi urliču od bijesa, treći sabiraju političke poene, a četvrti posežu za, možda danas najjačim oružjem koje imaju, novinarskim perom.

Sarajevski novinar Danijal Hadžović traži "minimum civilizacijskog konsenzusa" bez grama profesionalnosti. Njegova poruka je jasna: "MRŠ IZ NAŠE AVLIJE".

Isto to "MRŠ", samo krvavije, njegovo je Sarajevo devedesetih uputilo svim Srbima koje su "milkili" Izetbegović, Orić i Delalić (o zapadnim "milkačima" neki drugi put). Da se ne zaboravi, ne i da se veliča.

Fotografija nije presuda, potpis nije komentar

Kad komšiji kojeg ne voliš crkne krava, ne diraš mu zlatnu koku niti "dečka". Jednostavno ne žališ, podsjetiš i tu priča staje. Ono što je Hadžović uradio nešto je sasvim drugo. Potpisao je banjalučkog zvaničnika ispod naslovne fotografije najuticajnijeg medija u FBiH kao "sljedbenika Ratka Mladića". Čovjeka rođenog 1993, koji je u vrijeme rata bio u pelenama, a čije izjave, sporne ili kontroverzne (o njima se može i mora razgovarati) nisu imale otvorenog nacionalizma prema Bošnjacima.

To nije analiza niti komentar. To je etiketa zalijepljena preko lica i to etiketa koju čitalac vidi prije nego što pročita ijedan red teksta u kome nešto i nema Stanivukovića. A ruku na srce, većina ih ne pročita dalje od fotografije i naslova.  

Politika je Stanivukovićev posao, sporne izjave njegova su odgovornost i njegov teren, birači i javnost će suditi na svoj način. Ali, novinar nije taj koji izriče presude koje sud nije izrekao, niti ih stavlja ispod fotografije kao činjenicu. Kad to uradi, on sudi iz fotelje, bez postupka i bez prava na odgovor, a svoje mišljenje pakuje kao vijest koju ogrezli u mržnji progutaju u jednom zalogaju, sa potrebom da ga neko preko Drine potapše i kaže "u pravu si".

Nije Bosna samo Sarajevo, malo je i Banjaluka, a novinarska korektnost se ne dijeli po entitetima. Tapšanje po ramenu kolega će dobiti kada svoj stav iznese bez zloupotrebe moći koju kao sedma sila ima.

Krava, komšiluk i oni koji ne znaju razliku

"Kasapin, zločinac" je "crk'o i krepo". A crkla je i krepala i babina krava, a bila je naša. Davala nam je mlijeko, sir i meso. Slomila je tu i tamo poneku kost babi i djedu, ali nas je hranila. Pravila je haos i po komšijskim baštama, ali je bila naša krava. Ruku na srce, imali smo i ljude i neljude za komšije kojima je krava znala napraviti štetu, ali nas je hranila.

Šta zna krava, a kamoli vo, šta je tuđa bašta? I njihov vo je znao u naše kukuruze da uleti, pa smo zimi gladovali. A nerijetko bi i komšijin krmak poklao naše kokoške. Ali, šta zna krmak šta je pile i šta zna vo da je isti krava?

E, tu su se komšije u našem selu razlikovale: bilo nas je koji smo išli od avlije do avlije i nosili milošte izvinjavajući se, a drugi su trovali tuđu telad, prasiće, a slučajno ili namjerno i svoje.

Hadžović je od druge sorte. I dok se on pravi da broji tuđe krave, neka mu neko kaže da su i njegove, u sopstvenoj avliji, odavno prestale davati mlijeko, a da i dalje ulijeću u tuđe avlije.