„Prethodnu jesen dobro pripremim zemljište za paradajz. Nađubrim ga stajnjakom, pepelom, malo bacim i kreča, dobro uzorem i pustim da izmrzne. A onda u proljeće  pređem frezom i  na taj način sačuvam vlagu i uništim iznikli korov. Moja pokojna baba je sijala ovo sjeme paradajza i mi ga čuvamo, prenosimo sa koljena na koljeno. Ono je nekada poslije onoga rata došlo u okviru američke pomoći. Boljeg paradajza od ovog nema“, kategoričan je Barišić.

Na pitanje zašto će mu toliko dugo kolje i  da li je paradajz zasadio rijetko, uslijedio je logičan odgovor.

„Tridesetak centimetara, možda i više kolac ide u zemlju i tako odolijeva vjetrovima i jakom urodu. A razmak je poveći da među biljkama može cirkulisati vazduh, a da se i ja lakše krećem. Treba paradajzu posvetiti dosta vremena, otkidati zaperke, bočne grane i donje lišće, vezati ga , usmjeravati, okopavati, zalijevati, prihranjivati i brati. Ovako je mnogo ljepše nego kupiti kilogram paradajza u marketu. Narežem slanine, suvog mesa i kulena i uz paradajz se sve odlično slaže, ne samo za doručak“, otkriva Josip.

Josip Barišić i njegov paradajz

Ovodoišnje kolje za paradajz ima dvostruku namjenu, tokom ljeta ima svoju ulogu u bašti, a u kasnu jesen ga Miško, kako ga svi u Bok Jankovcu kod Gradiške zovu, isječe i podloži pod kazan dok topi mast.

I tako ponovo na proljeće. Sjeme iz najboljeg ovogodišnjeg paradajza zasije u martu u čaše, u aprilu ga presadi u veće posude, a u maju zasadi u bašti. Ništa prije, jer, kako kaže oko Đurđevdana često ima i mraza. Pa onda ponovo u šumu po novo kolje.