To nije bila mala liga. U to vrijeme, Druga savezna liga bila je jedno od najjačih drugoligaških takmičenja u Evropi. Stadioni širom zemlje bili su puni, ekipe su dolazile iz velikih industrijskih gradova, a kvalitet fudbala bio je takav da su mnogi klubovi koji su tu igrali već naredne sezone završavali u Prvoj ligi Jugoslavije. Za grad poput Prijedora, to nije bio samo sport. To je bio ponos.

Dječaci su još uvijek uzbuđeno prepričavali utakmicu.

— Jesi vidio drugi gol? — rekao je prvi, šutirajući kamenčić niz cestu. — Kako ga je samo zakucao pod prečku.

— Vidio sam — odgovori drugi. — Cijeli stadion je skočio.

Bio je to dan kada je lokalni junak, napadač Rudara, zabio dva gola pred gotovo punim stadionom.

Prvi dječak zastade na trenutak.

— Znaš šta je moj san? — rekao je tiše. — Da jednog dana igram tu. Pred punim stadionom. I dam dva gola kao on danas.

Drugi dječak slegnu ramenima.

— Ma ja bih radije u rudnik.

— U rudnik?

— Naravno. Rudnik željezne rude Ljubija. To ti je sigurna budućnost. Plata redovna. Stan dobiješ. Sve.

Nastavili su hodati.

Grad se tada širio i disao punim plućima. Nad horizontom su se jasno vidjeli dimnjaci Celpak Prijedor, papirnog giganta koji je zapošljavao hiljade ljudi. Ogromni pogoni proizvodili su celulozu, papir, karton. Dimnjaci su izbacivali bijeli dim koji je u večernjem svjetlu zalaska ličio na neku mirnu industrijsku maglu — znak da mašine rade, da grad živi.

Dječaci su zastali.

Sunce je tonulo tačno iza tih dimnjaka.

Neko vrijeme nisu govorili ništa.

Gledali su kako se nebo crveni nad fabrikom koja je hranila grad.

*** Nepunih pet decenija kasnije ***

U jednoj skromnoj prostoriji lokalnog udruženja penzionera sjedila su ista ona dvojica dječaka. Samo što sada više nisu bili dječaci.

Ruke su im bile izbrazdane, kosa gotovo bijela.

Na stolu između njih stajale su dvije šoljice kafe koje su odavno izgubile paru.

Jedan je izvadio telefon i pogledao poruku.

— Piše kćerka da ove godine neće moći doći.

— Norveška?

— Da. Radi kao njegovateljica. Kaže puno posla.

Drugi klimnu glavom.

— Moj mali isto javio. Instalacije u Minhenu. Kaže možda dogodine.

U prostoriji je nakratko zavladala tišina.

Okrenuli su glave prema prozoru.

Sunce je opet zalazilo na istom mjestu kao i prije skoro pola vijeka.

Samo što tamo više nije bilo dimnjaka.

Pogoni Celpaka porušeni su davno, tokom tranzicije. Privatizacije, restrukturiranja, stečajeva. Jedan po jedan zid nestajao je, kao da neko briše gumicom industrijsku mapu grada.

Na horizontu je sada bila samo praznina.

— Sjećaš li se kad smo gledali dimnjake? — reče prvi.

— Sjećam.

— Govorio si da ćeš u rudnik.

Drugi se nasmije, ali bez veselja.

— E moj ti.

Na radiju u uglu prostorije sportske vijesti.

Spiker je govorio o posljednjem kolu.

Najbolji strijelac Rudara bio je neki Španac. Ime koje su jedva izgovorili.

— Vidiš ti to — reče prvi. — Španac najbolji strijelac Rudara.

— A ko zna hoće li uopšte više biti Rudara.

— Ili stadiona.

Prvi otpije gutljaj hladne kafe.

— Je li rudnik uopšte vlasnik stadiona?

Drugi slegnu ramenima.

— Ko će ga znati. Rudnik je nekad bio vlasnik pola grada.

Zastao je.

— A čega sve Rudnik Ljubija nije bio vlasnik?

Pa poče nabrajati, više kao da govori sam sebi.

  • Stanovi.
  • Radničke zgrade.
  • Ambulante.
  • Domovi kulture.
  • Sportski tereni.
  • Dijelovi infrastrukture.
  • Društveni objekti.
  • Pola industrije.

U Prijedoru je nekada bilo teško razdvojiti gdje završava grad, a gdje počinje rudnik.

Na radiju su sada govorili o problemima u poslovanju rudnika.

Riječ koju su obojica dobro razumjeli ponovila se nekoliko puta.

Stečaj.

Prvi starac pogleda prema prozoru.

— Znaš šta ja mislim?

— Šta?

— Ako rudnik ode u stečaj… možda ćemo morati otvoriti i pitanje stečaja grada.

Drugi ništa ne odgovori.

U tom trenutku kroz otvoren prozor prođe lagan vjetar.

Na trenutak se osjetio poznat, sladak miris keksa iz "Mira Prijedor".

Obojica su ga prepoznala odmah.

Miris djetinjstva.

Miris fabrike koja još uvijek radi.

Ali vjetar je brzo promijenio smjer.

I miris je nestao isto onako kako su nestali dimnjaci, fabrike i snovi jednog grada.

U prostoriji je ostala samo tišina i tiho krckanje starog radija.