Ne brane žene jednog čovjeka.

Brane obrazac.

Obrazac u kojem je nasilje nad ženama nešto što se prećuti, objasni, zaboravi. Obrazac u kojem je uvijek važnije ko je neko bio nego šta je uradio.

I zato ova priča nije o koncertu. Niti o estradi. Ovo je priča o nama. 

Podaci Ujedinjenih nacija (UN) pokazali su da je u 2024. godini ubijeno 50.000 žena širom svijeta, a u posljednje dvije godine u BiH ubijeno je više od 35 žena.

35 žena!

35 života!

35 puta je sistem zakazao!

I to nisu izolovani slučajevi.

To je obrazac.

Jer femicid gotovo nikada ne dolazi iznenada. On je kraj nasilja koje je trajalo, koje je bilo vidljivo, koje je često bilo prijavljeno.

Ali nije zaustavljeno.

I ne, problem nije u tome što zakon ne postoji.

U BiH postoje zakoni o zaštiti od nasilja u porodici. Postoje i izmjene krivičnih zakona koje prepoznaju rodno zasnovano nasilje, a sve češće se govori i o femicidu kao posebnom obliku ubistva žene. Ali problem je što ti zakoni često ostaju samo na papiru. Jer zakon ne štiti ako se ne primjenjuje.

U praksi, sistem najčešće zakaže upravo onda kada bi morao biti najjači, nakon prijave nasilja. U brojnim slučajevima, žene su već tražile pomoć, prijavljivale nasilje, obraćale se institucijama. Ipak, reakcija nije bila dovoljno brza, dovoljno ozbiljna ili dovoljno efikasna da spriječi najgori ishod.

A onda, kada se desi ubistvo, svi se pitaju kako je do toga došlo. Iako je sve bilo tu.

Istovremeno, u ovom društvu imamo i političare za koje je javnost znala ili sumnjala da su bili nasilni prema partnerkama, a koji su i dalje na funkcijama. Bez ozbiljne političke odgovornosti. Bez jasne osude. Bez posljedica. Nisu reagovale stranke. Nisu reagovale institucije. Nisu reagovale ni mnoge žene unutar tih sistema.

Kao da to nije dovoljno važno. Kao da nasilje nije diskvalifikacija.

A onda, sa druge strane, vidimo koliko brzo i lako znamo da osudimo ženu. Dovoljno je da njena intima ispliva u javnost. Dovoljno je da se pojavi snimak, fotografija, poruka. I presuda je već donesena. Bez pitanja ko je to objavio, ko je zloupotrijebio tuđu intimu.

Pitanje je samo - kakva je ona.

I to je možda najtačnija slika našeg društva.

Za nasilje tražimo kontekst. Za nasilnika tražimo objašnjenje. Za njega imamo razumijevanje. Za ženu imamo presudu.

Postoji jedna misao koja mi se stalno vraća... Nemamo problem da prijavimo komšiju kada mu pas laje, kada pusti glasnu muziku, kada se slavi rođendan ili napravi žurka. Tada vrlo dobro znamo da reagujemo. Ali kada kroz zid čujemo galamu, viku, lom, kada nas nešto u stomaku presiječe jer znamo da to nije obična svađa, nego nasilje... tada odjednom zaćutimo.

Tada to više nisu naša posla. To je njihova privatna stvar.

I to je možda najstrašniji dio cijele priče.

Jer nasilje nikada nije privatna stvar.

Ono se dešava iza zatvorenih vrata, ali njegove posljedice su društvene. Njegove posljedice su javne. Njegove posljedice su trajne.

I svaki put kada okrenemo glavu, kada odlučimo da ne čujemo, kada sebi kažemo da se ne miješamo - mi zapravo učestvujemo u tom obrascu.

Zato sve ovo nije pitanje jednog slučaja. Ovo je pitanje vrijednosti.

Zašto nas više uznemiri nečiji nastup, stil ili “loš uticaj”, nego informacija da je neko bio nasilan prema partnerki? Zašto lakše tražimo zabrane zbog neukusa nego zbog nasilja? Zašto smo glasni kada treba braniti moral, a tihi kada treba braniti žene?

Odgovor nije prijatan.

Zato što nasilje nad ženama još uvijek ne doživljavamo kao društveni problem, nego kao nešto što se dešava "tamo daleko". Nečiji odnos. Nečiji život. Nečija stvar. Sve dok ne postane tragedija, a tada je već kasno. A čak i tada "ko zna zašto je to uradio".

I zato, kada žene stanu u odbranu ovakvih obrazaca, one ne brane čovjeka. One brane sistem koji ih nikada nije štitio.

I možda ono najvažnije, žene ispadaju licemjerne, ali tužna istina je da su generacijski samo naučile da preživljavaju.

A to preživljavanje znači da ne osuđuju prerano, da pokušavaju da razumiju, da vjeruju da “ne znaju cijelu priču”, da čuvaju sliku o muškarcu čak i kada ta slika ima pukotine. Znači i da često spuštaju kriterijume, žmire na crvene zastavice i da praštaju više nego što bi iko trebao.

I zato je važno da znamo, kada ih vidimo da staju u odbranu takvih slučajeva, one ne brane nasilje kao takvo već brane obrazac u kojem su naučene da razumiju, opravdaju i prećute.

Brane način na koji su oblikovane da opstanu u društvu koje im nikada nije bilo potpuno sigurno. 

I koje, ako se ništa ne promijeni, neće biti ni sutra.