Umjesto toga čini se da je Đajić pojačao rad na terenu ali i komunikaciju sa sebi lojalnim članovima, koji ga i dalje podržavaju, a takvih je, po svemu sudeći mnogo. U prilog tome ide i činjenica da je Gradski odbor SNSD-a u Banjaluci poprilično otanjio, kako sa aktivnostima, tako i sa članstvom.

Đajić je pokazao da je politički pragmatik i da ga partija ne može zarobiti u vlastite okvire, kako je uspjela brojne druge funkcionere. S toga je jasna njegova tajanstvenost kada je u pitanju nova partija, za koju možemo reći da postoji ali niko ne zna kako se zove.

Biće da Đajić i Dodik igraju partiju šaha u kojoj se Dodik do kraja nije odrekao svog bivšeg glavnog čovjeka u Banjaluci, a Đajić još ne može (čitaj ne smije potpuno okrenuti leđa) bivšem partijskom šefu.

Ono što je činjenica i što odlično shvata Milorad Dodik, jeste aktuelna politika Draška Stanivukovića, kojoj se maksimalno suprotstavljao Đajić. Ta politika je značila podržavanje određenih odluka od strane banjalučkog SNSD-a za koje predlaže gradska vlast. Iako ona znači i funkcionisanje najvećeg grada u Republici Srpskoj, dijelu SNSD-ovog članstva u Banjaluci ona znači i saradnju do juče ljutih neprijatelja, a ti ljudi su i dalje vjerni Đajiću.

Ako tome dodamo ulogu doktora koju oni uživaju kod običnih ljudi, Dodiku će teško biti na predstojećim izborima bez Đajića u poodavno za SNSD izgubljenoj Banjaluci. Ako sumiramo rečeno Đajić je i dalje u igri i nikako ga ne smijemo otpisati, kako god da se stvari završe bilo da se radi o vlasti ili opoziciji.