Kad se govori o „nevidljivom radu“ žena, najčešće se misli na kućanske poslove koje obavljaju poslije radnog vremena – zahtjevan i neplaćen rad koji, uprkos većem učešću muškaraca, i dalje najviše pada na žene.





Ipak, nevidljivi rad ne završava na kućnom pragu. Slična se dinamika prenosi i na radno mjesto, gdje žene često preuzimaju dodatne obaveze koje nisu formalno navedene u opisu posla.



Zbog toga žene mnogo brže ulaze u stanje iscrpljenosti i sagorijevanja, jer zapravo obavljaju dva posla: onaj za koji su plaćene i onaj koji društvo podrazumijeva, ali rijetko priznaje.

"Tradicionalno, rad žena bio je vezan za kuću i kućne poslove, te iako je bio vrlo zahtjevan i bitan, ipak nije bio (i još uvijek nije) društveno vrednovan i priznat kao rad, jer je vršen u privatnoj sferi. Otuda, ovaj oblik rada, iako realno postojeći, zbog nedostatka društvene verifikacije, smatran je „nevidljivim radom“. U tom smislu, jedan od osnovnih zahtjeva pokreta za emancipaciju žena bio je vezan za pravo na rad u javnoj sferi te društveno priznanja rada u kući. Prvi zahtjev je ostvaren, drugi nije", kaže za Aloonline Nemanja Đukić, sociolog i profesor na Fakultetu političkih nauka Banjaluka.

[caption id="attachment_684366" align="aligncenter" width="436"] FOTO: FORBES[/caption]

Žene su dobile pravo na rad u javnoj sferi ali su se ubrzo suočile sa fenomenom „staklenog stropa“ (nemogućnost napredovanja u karijeri iznad određenog nivoa te manje plaćenog posla iste vrste u odnosu na muškarce). Na drugoj strani, rad u kući suštinski nikada nije zadobio adekvatno društveno priznanje.

U međuvremenu, zbog izmijenjenih rodnih uloga, rad u kući prestao je biti isključivo rezervisan za žene.

Važno je napomenuti, kako kaže naš sagovornik, da feminizam kao legitimna filozofija, ideologija, političko-pravna teorija i društveni pokret, zahtjev za poboljšanjem društvenog položaja žena ispostavlja u četiri pravca, odnosno četiri stuba feminizma: povećano učešće žena u visokom obrazovanju, povećana zdravstvena zaštita žena, povećana ekonomska samostalnost žena i povećano učešće žena u politici.

"U praksi, zbog mnoštva okolnosti, realizacija legitimnih feminističkih zahtjeva zadobija biopolitičke dimenzije. U tom smislu, pitanje ne samo položaja žena u radnim procesima već uopšte pitanje društvenog položaja žena, biva obesmišljeno novim identitetskim (posthumanističkim) politikama te razvojem tehnike i tehnologije (vještačke inteligencije)", ističe Nemanja i dodaje:

"Posmatrano u kontekstu radnih procesa na globalnom nivou, već od pandemije Covid, više od 40 odsto svjetskog stanovništva je postalo suvišno unutar radnih procesa, bez obzira na polni i rodni identitet."

"U tom smislu, pitanje uticaja tradicije, kućnog vaspitanja, obrazovanja ili medija na društveno vrednovanje rada žena postaje sve manje značajno jer se globalno krećemo ka „društvu bez rada“. Drugim riječima „Čovjek“ kao takav postaje suvišan unutar radnih procesa", zaključuje za Aloonline.

Međunarodni dan žena


Iako ga danas mnogi povezuju s cvijećem i poklonima, 8. mart je nastao kao simbol borbe žena za prava koja su nekad bila nezamisliva.


Krajem 19. i početkom 20. vijeka žene su radile u teškim uslovima, sa dugim radnim vremenom i niskim platama, pa su upravo iz fabrika krenuli prvi protesti.


Najpoznatiji je onaj iz 1908. godine u Njujorku, kada su hiljade radnica zahtijevale bolje uslove rada i pravo glasa.


Taj događaj postao je prekretnica. Dvije godine kasnije Clara Zetkin predložila je da se uvede Dan žena, a već 1911. obilježen je u nekoliko evropskih zemalja.


Datum 8. mart učvrstio se nakon protesta radnica u Rusiji 1917. godine, koji su doveli do važnih političkih promjena i prava glasa za žene. Ujedinjene nacije su 1975. zvanično proglasile Međunarodni dan žena.


Danas 8. mart nije samo dan pažnje, nego podsjetnik na dugu borbu za ravnopravnost i činjenicu da ona još uvijek nije u potpunosti završena.

Međunarodni dan muškaraca


Međunarodni dan muškaraca obilježava se svake godine 19. novembra, a njegov cilj nije da bude „muška verzija“ Dana žena, već da skrene pažnju na probleme i izazove s kojima se muškarci suočavaju u savremenom društvu.


Ovaj dan pokrenut je 1999. godine na inicijativu profesora Jeromea Teelucksingha sa Trinidad i Tobaga, a od tada se obilježava u više od 80 zemalja svijeta.


Ideja iza Dana muškaraca je da se istaknu pozitivni muški uzori i doprinos koji muškarci daju porodici, zajednici i društvu.


Poseban fokus stavlja se na zdravlje muškaraca, fizičko, mentalno i emocionalno, posebno imajući u vidu podatke o visokim stopama suicida, izloženosti stresu i pritiscima tradicionalnih očekivanja.


Ovaj datum takođe služi za podizanje svijesti o problemima koji su često zanemareni, poput nedovoljne brige o mentalnom zdravlju, stereotipa o tome kako „pravi muškarac treba da se ponaša“, te činjenice da muškarci rjeđe traže pomoć kada im je potrebna.


Zakon o ravnopravnosti polova u BiH usvojen je 2003. godine, dopunjen 2009, a njegov prečišćeni tekst objavljen je 2010. godine.