Balkan ne prestaje da tuguje za Halidom Bešlićem, koji je preminuo u 72. godini života. Od njega se posljednjih dana opraštaju brojni prijatelji, kolege i obožavatelji, a društvene mreže su preplavljene ispovijestima onih koji su imali priliku da se upoznaju sa legendarnim pjevačem.

Jedan od njih je i Maid, čiju ispovijest prenosimo u cjelosti:

Prvi susret s Halidom – sjećanje koje nikad ne blijedi

Bila je to 1994. godina.

Rat je još trajao, a mi smo barem na tren željeli osjetiti radost. Pozvali su nas poznanici da idemo na bajramski koncert. Rekli su da će nastupati Hari Mata Hari, Henda, Safet Isović i mnogi drugi.

Ali za mene, malog dječaka, najvažnije ime bilo je – Halid Bešlić.

Još od malih nogu gledao sam ga na video-kasetama, onim istim koje sam premotavao stotinu puta, dok traka nije postala tanka od želje da ga čujem
još samo jednom.

I te večeri, čekao sam samo jedan trenutak – da se pojavi veliki Halid i da zapjeva:

"Grade moj…"

Dok sam nestrpljivo gledao binu, oči su mi stalno bježale prema instrumentima. Najviše su me očarali bubnjevi, smješteni negdje u polumraku, na
kraju bine.

Zamišljao sam kako sjedim tamo, kako držim palice i sviram Halidu dok pjeva "Zlatne strune".

Bio sam dijete, ali tada sam znao – muzika ima dušu.

U tom mom zamišljenom svijetu, jedan čovjek koji je sjedio s nama za stolom nagnuo se prema meni i rekao:

– Maide, želiš li se slikati s Halidom?

Sav uzbuđen, drhtavim glasom jedva sam izustio:

– Naravno!

Rekao mi je da je Halid "iza šanka". Nisam tada znao ni šta tačno znači "šank", ali sam znao jedno – Halid je tamo!

Ušao sam u sobu, a on je sjedio za stolom.

Veliki Halid.

Srce mi je tuklo kao bubanj koji sam maloprije gledao.

Pružio sam mu ruku, a glas mi je drhtao dok sam govorio svoje ime.

Upitao me s kim sam došao.

Rekao sam:

– S majkom i bratom.

Tada me pogledao, nasmiješio se i upitao:

– A gdje ti je babo?

Rekao sam:

– U Bosni je… u Gradačcu. Nisam ga dugo vidio.

Halid je na to spustio ruku na moju kosu i pomilovao me po glavi.

Taj dodir i danas osjećam.

U njemu je bilo topline, razumijevanja i one tihe tuge koju samo onaj ko je prošao mnogo – može prenijeti dodirom.

Sjeli smo. Oni su razgovarali, a ja sam samo gledao u njega.

Gledao sam i nisam vjerovao – da ispred mene sjedi čovjek čiji glas sam znao napamet.

U jednom trenutku u sobu je ušao sin Hanke Paldum.

Prišao je Halidu i tiho rekao:

– Halide, ja sam gladan.

Halid je odmah izvadio novčanik, pružio mu deset njemačkih maraka i rekao:

– Idi, kupi sebi ćevape.

Zatim je pogledao u mene, nasmijao se onako iskreno i dao mi još jednu novčanicu.

– I ti, mali, idi kupi šta god poželiš.

Tada smo se i slikali.

Nastala je ta fotografija – moja prva s nekim koga sam gledao kao heroja.

Halide…

Možda tada nisam znao šta želim.

Možda sam te pare potrošio na nešto bezveze, kao dijete koje još ne zna vrijednost stvari.

Ali danas znam – za tu paru dugujem ti najljepšu ružu koja se može kupiti u Sarajevu.

Kad prvi put dođem tamo, doći ću i do tebe.

Da ti je položim, kao znak zahvalnosti za ono što si učinio za jedno dijete, za jedno djetinjstvo, za jednu mladost.

Ostavio si nam pjesme za starost, a uspomene za cijeli život.

Neka ti je vječni rahmet, Halide moj.

Za mene ćeš uvijek biti više od pjevača –

ti si bio glas Bosne,

i dio mog djetinjstva koji nikad neće umrijeti.