Danas, trideset godina nakon što je protjeran u zločinačkoj akciji hrvatske vojske, priča da su sjećanja još jaka i da ne blijede, bez obzira na godine.

Oluja je, kaže, ugasila i uništila živote.

– Odnijela mi je najljepše godine života, od 34. do 40. godine, odnijelo mi je sve. Sreća pa smo živi i zdravi. Ja sam ženu i djecu našao u Petrovcu, jer sam bio na ratištu. Oni su bili na selu kod svoje majke i oca, tamo su i djeca bila taj dan. Imali smo i stan, nismo ušli tamo. Sve je ostalo tamo – ni pare ni jare. Ono što je bilo na meni kao i sada, tako smo otišli u kolonu – priča Nikola.

U koloni je bila i porodica Jove Kneževića. Našao ih je nakon nekoliko dana. Priča da nije znao šta ga je snašlo. Ne može se to, kaže, ispričati – na kakav god način da pokušate, ne može to da shvati onaj ko nije doživio.

– Majku, ženu i djecu sam našao u Banjaluci. Jedno tri-četiri dana ih nisam vidio. I onda sam ih našao u Banjaluci na nekom igralištu, i onda smo krenuli za Beograd. Odnijela je sve. Sve je uništeno, odnijelo je puno ljudskih života – kaže Jovo.

A oni koji su imali tu sreću da prežive i vrate se na svoje prazno ognjište, danas se snalaze kako znaju i umiju.

– Svi, hvala Bogu, radimo. Bavimo se stokom, stočarstvom, jer ovdje jedino stočarstvo može da uspije. Ima malo turizma, sezonski, ali živi se, šta da vam kažem – kaže Goran Šorgić iz Ervenika.

I šta mogu da kažu nakon svega što su prošli i doživjeli?

Činjenica da ih je nekada u Kninu, prije zločinačke hrvatske „Oluje“, živjelo oko 40.000 i da su mnogi izgubili živote, među kojima i veliki broj djece, previše je bolna. Zato danas, nakon 30 godina, poručuju samo jedno – ne sipajte nam so na ranu.

I danas, nakon 30 godina, Srbi povratnici u Kninu ne zaboravljaju ono što ih je zadesilo. S knedlom u grlu, prisjećaju se teških trenutaka i te kobne 1995. godine. Ipak, uprkos svemu, na ovim prostorima uspjeli su da sačuvaju sve ono što pripada njihovom identitetu i što nalaže srpska tradicija i običaji.

U Kninu danas živi oko 9.000 Srba, piše ATV.