Da ovaj problem nije samo mit, već surova realnost, svjedoči i nedavni incident u Banjaluci. Naime, 8. juna 2026. godine, tokom fudbalske utakmice Područne lige za pionire između OFK "Sport tim" i FK "Lauš", a glavni akter ovog nemilog događaja bio je upravo roditelj jednog od učesnika utakmice. 

Sve se, kako saznajemo, dogodilo na utakmici djece uzrasta 13/14 godina na, a da je situacija bila više nego ozbiljna, svjedoči činjenica da je morala reagovati i policija.

Potvrdu ovih informacija Aloonline dobio je i od Policijske uprave Banjaluka. Kako nam je rečeno, policijski službenici su bili primorani da intervenišu. 

"Obavještavamo Vas da je dana 8. juna, 2026. godine, prilikom održavanja fudbalske utakmice područne lige za pionire između OFK 'Sport tim' i FK 'Lauš', došlo do narušavanja javnog reda i mira od strane jednog lica – roditelja jednog od učesnika utakmice, kojom prilikom su policijski službenici nadležne policijske stanice navedenom licu izdali prekršajni nalog zbog počinjenog prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske", pojasnili su iz PU Banjaluka za Aloonline. 

Nije izolovan slučaj

Tragom ovog događaja, provjerili smo koliko često se ovakve scene dešavaju na terenima, gdje se za bezbjednost brine PU Banjaluka. Kazali su da su u posljednjih pet godina, prijavljena dva slična slučaja.

"Obavještavamo Vas da su Policijskoj upravi Banjaluka u posljednjih pet godina prijavljena dva slučaja u kojima je došlo do narušavanja javnog reda i mira na sportskim događajima, u kojima su kao izvršioci identifikovani roditelji učesnika sportskog događaja, te su prema istima preduzete neophodne mjere i radnje u skladu sa pozitivnopravnim propisima Republike Srpske", odgovoreno je PU Banjaluka.

Međutim, svjedočenja roditelja sa kojima smo razgovarali govore da je ovakvih slučajeva mnogo više i da su mnogo češći, ali da policija očigledno nije bila primorana da reaguje. Tako saznajemo od jednog roditelja, koji je želio da ostane anoniman, da je tokom turnira u jednom banjalučkom sportskom objektu došlo čak do tuče djece, ali i roditelja.

Roditelji ne kriju ogorčenje zbog svega što se dešava i smatraju da takve stvari ne bi trebale da budu na sportskim događajima, pogotovo kada su u pitanju djeca.

"Roditelji znaju doći i pod dejstvom alkohola na utakmice, galame vrijeđaju djecu iz drugog tima, trenere i sudije, a onda i djeca često pod tim nabojem prave frku na terenu ili krše namjerno drugu djecu ili kopiraju roditelje", priča jedan od zabrinutih roditelja za naš portal.

Drugi pak smatraju da bi svaki sportski klub koji ima više stotina takmičara morao imati zaposlenog pedagoga i psihologa koji bi radio sa njima, prije svega da ih uči o timskom duhu, fer pleju, podršci kada gube ili neko pogriješi, da ne vrijeđaju nikog na rasnoj osnovi i sl.

"To treba uvesti i za trenere. I oni i roditelji stvaraju djeci naboj da moraju pobijediti svaku utakmicu, a djeca imaju 10 godina i treba da se igraju. Nema drugarstva već samo negativno rivalstvo. A onda se stvaraju i klanovi roditelja koji vrše pritisak na trenere da njihova djeca moraju da igraju", poručuju zabrinuti roditelji.

Mišljenje struke

Kako bismo dublje analizirali ovaj zabrinjavajući fenomen, potražili smo mišljenje struke. Psiholog iz Centra modernih znanja Dajana Budiša objašnjava da srž problema nastaje u trenutku kada roditeljska očekivanja postanu važnija od djetetovih potreba, želja i emocija.

Kada roditelji previše forsiraju dijete, dešava se opasan psihološki obrt – sport prestaje da bude igra i izvor zadovoljstva, a postaje isključivo izvor pritiska.

"Tada se gubi ona intrinzička motivacija, odnosno unutrašnje zadovoljstvo zbog kojeg dijete uopšte trenira. S druge strane, jača ekstrinzička motivacija, pa mališani počinju da se bave sportom prvenstveno kako bi zadovoljili nerealna očekivanja svojih roditelja. To je direktan put koji dovodi do anksioznosti, drastičnog pada samopouzdanja, pa čak i potpunog odustajanja od sporta", upozorava psiholog.

Pored prevelikih očekivanja, Budiša ističe da roditelji često zaboravljaju svoju primarnu ulogu na tribinama, te je dodatno pojasnila koliko to utiče na psihu najmlađih.

"Još jedna česta greška jeste poistovjećivanje sportskog rezultata sa vrijednošću djeteta. Tada dijete stiče utisak da je voljeno i prihvaćeno samo kada pobjeđuje. Razvija se strah od greške i neuspjeha, iako su upravo greške i porazi sastavni dio svakog sportskog razvoja. Roditelji bi trebalo da budu podrška, a ne treneri sa tribina. Njihova uloga je da pruže sigurnost, ohrabrenje i razumijevanje, bez obzira na rezultat. Mladi sportisti treba da znaju da imaju pravo da pogriješe, da izgube i da se razvijaju svojim tempom, a da su roditelji tu da ih vole i prihvataju zbog toga što jesu, a ne zbog medalja koje osvajaju", zaključuje stručnjak.

Šta stoji iza ovoga?

Problem najčešće leži u nerealnim očekivanjima. Dobar dio roditelja stavlja nepotreban pritisak na svoju djecu, namećući im teret vlastitih neostvarenih ambicija i ideju da već u pionirskim danima moraju pokazati da su "novi Mesi".

Ipak, u toj zaslijepljenosti, oni ne shvataju da vikanjem i pravljenjem incidenata na tribinama stvaraju kontraefekat koji djecu trajno udaljava od ljubavi prema sportu.