Prema odgovoru Ministarstva pravde Republike Srpske, tokom izdržavanja kazne za svakog zatvorenika izrađuje se individualni plan postupanja, zasnovan na procjeni rizika i potreba. Plan se prilagođava sposobnostima, interesovanjima, zdravstvenom i socijalnom statusu, kao i nivou motivacije za učešće u tretmanu, sa ciljem smanjenja vjerovatnoće povrata kriminalu.

Tokom izdržavanja kazne osuđenici prolaze vaspitno-korektivni rad, individualne i grupne razgovore, te različite oblike radnog angažovanja i okupacione terapije. Kazneno-popravne ustanove vrše procjenu rizika, a osuđenici koji pokažu dobro vladanje mogu koristiti vanzavodske pogodnosti, poput odlazaka kući za vikende i praznike, kao dio postepene adaptacije.

Zakonski okvir, dakle, postoji. Ali pitanje je da li je sadržaj rehabilitacije dovoljno savremen i usklađen sa realnim potrebama tržišta rada?

Profesor Nebojša Macanović sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci smatra da rehabilitacija u zatvorskom sistemu mora biti mnogo ozbiljnije i pametnije postavljena.

"Odsustvo recidiva je jedini pravi pokazatelj da je proces bio efikasan. Formalni plan tretmana nije dovoljan ako ne dovodi do stvarne promjene", kazao je sagovornik. 

Prema njegovim riječima, nije poenta da se zatvorenici automatski usmjeravaju na zanimanja poput pekara ili mesara, posebno ako su to danas slabije plaćeni poslovi.

"Ključno je prepoznati afinitete i interesovanja pojedinca i od toga graditi profesionalni put. Ako neko pokazuje talenat za crtanje ili tetoviranje, zašto mu ne omogućiti sertifikovanu obuku uz poštovanje profesionalnih standarda? Ako neko voli sport i provodi vrijeme u teretani, zašto ga ne usmjeriti ka kursu za fitness trenera, uz učenje anatomije i rada sa klijentima", zapitao se profesor.

Macanović posebno ističe potrebu da se obuke povežu sa savremenim tržištem rada.

"Ako već imamo ekspanziju solarnih panela u regionu, zašto zatvori ne bi postali mjesta obuke za tehničare za održavanje solarnih sistema? U skandinavskim zemljama takvi modeli već postoje. Zatvorenici održavaju solarne panele i po izlasku lako dolaze do posla jer imaju konkretno, traženo znanje", jasan je sagovornik.

Još jedan segment koji se pokazao uspješnim u svijetu jeste rad sa životinjama.

"Rad sa životinjama dokazano smanjuje agresivnost i razvija odgovornost i empatiju. Programi obuke pasa, socijalizacije i dresure mogu donijeti i konkretne mogućnosti zapošljavanja", kazao je Macanović.

Rehabilitacija, naglašava, ne smije biti administrativna obaveza.

"Ona mora biti usmjerena ka tržištu rada i stvarnim potrebama društva. Jer cilj nije da neko samo odsluži kaznu, već da stekne znanje i vještinu koji će mu omogućiti drugačiji život", zaključuje profesor. 

Problem maloljetničkog sistema

Macanović upozorava da sličan sistemski problem postoji i u oblasti maloljetničkog pravosuđa.

"Imamo dobre zakone, imamo uređene zakonske okvire, ali problem je što se ti zakoni ne provode u potpunosti. U oblasti maloljetničkog pravosuđa sistem jednostavno nije kompletan", kazao je za Aloonline profesor. 

Zakon predviđa više vaspitnih mjera, od vaspitnog centra do vaspitno-popravnog doma. Međutim, u praksi nedostaju ustanove za blaže mjere.

Sagovornik naglašava da nemamo vaspitne centre u kojima bi maloljetnici mogli boraviti do tri mjeseca, niti vaspitne ustanove predviđene za period do dvije godine. Umjesto toga, sistem preskače korake i ostaje samo najteža mjera.

Rješenje vidi u otvaranju regionalnih vaspitnih centara i ranom reagovanju kod djece od 14 ili 15 godina koja pokazuju problematično ponašanje.

"Ako reagujemo rano, možemo spasiti barem dio te djece. Ako čekamo da počine teža krivična djela, onda je već kasno", zaključio je Macanović.