Njena čuvena misao: "Ničega se u životu ne treba bojati – život samo treba razumjeti" i danas se citira kao simbol hrabrosti, radoznalosti i istrajnosti. Kao jedna od prvih žena koja je uspjela da se izbori za mjesto u svijetu kojim su tada gotovo isključivo dominirali muškarci, postala je uzor generacijama koje su krenule njenim stopama. Međutim, svoju posvećenost nauci platila je najvišom cijenom – dugogodišnji rad sa radioaktivnim materijalima ozbiljno je narušio njeno zdravlje, a njene lične bilješke i predmeti koje je koristila i danas su radioaktivni i, prema procjenama stručnjaka, ostaće opasni za rukovanje još oko 1.500 godina.
Majka moderne fizike, Marija Kiri, pored čijeg imena obavezno stoji i redni broj "prva", poput neke visoke titule, decenijama je uzor i heroj mnogim budućim naučnicima i naraštajima. Prva žena koja je studirala na Sorboni, prva žena koja je odbranila doktorat iz fizike, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu, prva osoba koja ju je osvojila dva puta za dvije različite kategorije... Prva u mnogo čemu, promijenila je svijet svojim podvizima, hrabrošću i istrajnošću, a zahvaljujući njenom predanom radu, u Mendeljejev periodni sistem dodata su još dva elementa – polonijum i radijum. Naučnica čije se ime izgovara s velikim poštovanjem preminula je na današnji dan 1934. godine.
Otkriće koje je produžilo budućnost čovječanstva
U jednoj oronuloj šupi u malom dvorištu u ulici Lomon, Marija i njen suprug Pjer Kiri proučavali su uranijumovu rudu koja je ukazivala na to da se u njoj, pored uranijuma, mora nalaziti još neki radioaktivni element. Bio je to đavolski težak posao... U prašnjavoj radničkoj bluzi, usred dima koji joj je štipao oči i grlo, naučnica je satima miješala gustu tečnost koja je ključala u kazanu i pretakala je u posude. I tako dan za danom skoro četiri godine.
U julu 1898. najprije su iz uraninita izdvojili materiju sličnu bizmutu, ali se kasnije ispostavilo da se radi o polonijumu. Ovaj rijedak i radioaktivan hemijski element dobio je ime u čast Marijine domovine, Poljske. Supružnici su nastavili rad vjerujući da tu postoji još nešto, i napokon iz dvije tone rude izolovali 100 miligrama soli novog hemijskog elementa, koji su identifikovali kao radijum. Zračio je oko 3,5 miliona puta jače od uranijuma!
Vijest o otkriću zapanjila je svijet. Naučnici sa svih strana pohrlili su u Pariz da se sopstvenim očima uvjere u moć novootkrivenog metala, koji poput opake aždaje bljuje vatru strahovite razorne moći, odnosno radioaktivno zračenje. Marija i Pjer insistirali su na tome da posjetioci u radionicu dolaze u gluvo doba noći. Jedva vidljiva količina radijumove soli u staklenoj posudi na stolu sijala je u mraku kao minijaturno sunce. Čudo nad čudima!
Nije se odvajala od radijuma, nesvjesna opasnosti
No, pioniri u istraživanju radioaktivnosti nisu mogli ni da naslute kakve posljedice može da ostavi po zdravlje. Toga je čovječanstvo postalo svjesno tek četrdesetih godina prošlog vijeka. Marija je držala ampule radijuma pored svog kreveta, jer joj se dopadalo kako sijaju u mraku, a njen suprug uvijek je nosio primjerak ovog metala u džepu, da bi mogao lako da demonstrira njegov sjaj i toplotu znatiželjnicima.
Kako je vrijeme prolazilo, počele su da im se tresu ruke, na koži su se pojavile rane, a zglobovi počeli da pucketaju. Pjerov život tragično je prekinut 1906, pod točkovima konjske zaprege dok je prelazio ulicu. Mjesecima ranije patio je od stalnih bolova i umora. Marija je imala slične simptome, dok joj 1934. godine nisu dijagnostikovali uznapredovalu leukemiju. Ni u jednom trenutku par nije razmatrao mogućnost da je njihovo veliko otkriće zapravo bilo uzrok tih bolova, na kraju i bolesti i smrti.
Sve bilješke iz laboratorije i dalje su toliko radioaktivne, da nisu bezbjedne za proučavanje. Isto važi i za odjeću, namještaj, na kraju i za samo tijelo Marije Kiri, koje je smješteno u sanduk obložen olovom debljine dva centimetra. Nalazi se u mauzoleju Panteon u Parizu, kraj Voltera, Rusoa, Igoa, Zole i drugih francuskih velikana.
Od krajnjeg siromaštva do svjetske slave
Madam Kiri, najveća naučnica svih vremena, rođena je kao Marija Salome Sklodovska u novembru 1867. godine u Varšavi. Potiče iz velike i ugledne profesorske porodice. Kako u Poljskoj tog doba žene nisu mogle da upišu fakultet, sa starijom sestrom Branislavom sklopila je dogovor da će je finansijski pomagati tokom studiranja medicine u Parizu, u zamjenu za to da sestra njoj počne da pomaže na isti način kad dođe vrijeme.
Zaposlila se kao guvernanta. Dok je radila u jednoj vlastelinskoj porodici, zaljubila se u Kazimježa Žoravskog, budućeg poznatog matematičara. Međutim, njegovi roditelji su odbacili mogućnost da oženi siromašnu Mariju, koja je na kraju izbačena sa posla.
Branislava se udala u Parizu i konačno pozvala je sestru da dođe kod nje. Marija nije gubila vrijeme, te je odmah na Sorboni upisala fiziku i hemiju. Preko dana je studirala, a noću radila dajući privatne časove. Bio je to težak period pun odricanja i gladi, ali odlučna Poljakinja nije posustajala u namjeri da ostvari naučnu karijeru. Konačno ju je i započela 1894, istraživanjem magnetskih svojstava čelika. Iste godine u njen život ušao je francuski fizičar Pjer Kiri.
Vjenčanica koja je postala radna uniforma
Njihova ljubav bi možda na prvi pogled djelovala nemogućom. On je dolazio iz bogate porodice, dok Marija sa svoje strane nije imala takav pedigre, ali je i njena familija akademski bila veoma napredna.
Upoznali su se na večeri kod zajedničkog prijatelja. Fasciniran njenom inteligencijom, Pjer je odlučio da je preporuči svom mentoru Anriju Bekerelu, koji joj je predložio istraživanje rude uranijuma. U radu joj se ubrzo pridružuje i sam Pjer. Vjenčali su se sljedeće, 1895. godine, na skromnoj ceremoniji. Umjesto vjenčanice, Marija je nosila tamnoplavu haljinu koju je poslije koristila kao radnu uniformu.
Oboje su bili duboko posvećeni porodici i nauci. Živjeli su u dobrovoljnom siromaštvu i naporno radili. Marijina doktorska istraživanja bila su usmjerena na fenomen zračenja uranijuma, i predstavljala su, bukvalno, rudarski posao. A onda je, u onoj trošnoj šupi, uz pokvarenu peć pod krovom koji je prokišnjavao, poslije više od 20 tona sirove rude uranijuma koliko su preradili, uspjeli da dešifruju prvi dio enigme – polonijum, da bi poslije nekoliko mjeseci otkrili i radijum.
U Francuskoj nisu bili naročito priznati, ali je ostatak svijeta prepoznao njihovu genijalnost. Priznanja su primali sa dostojanstvenim mirom, prisustvujući gala večerima u svakodnevnoj, iznošenoj odjeći. U takvoj su se pojavili i u Stokholmu 1903, kada su kući odnijeli prvu Nobelovu nagradu.
Priznanja - porodična tradicija
Kada je izgubila supruga, Marija Kiri dobila je njegovu katedru i postala prva žena profesor na Sorboni. Glasalo se kasnije i o njenom ulasku u Francusku akademiju nauka, ali nije bila primljena. Nastavila da sama odgaja ćerke Evu i Irenu, a istovremeno i da jača svoju poziciju u svijetu nauke. Tako je 1911. osvojila drugu Nobelovu nagradu, ovaj put za hemiju.
U daljim istraživanjima shvatila je da rendgenski zraci mogu da pomognu da se lociraju strani objekti u tijelu i da se na taj način olakša rad hirurga. Tokom Prvog svjetskog rata posvetila se razvoju medicinske primjene radiografije. Osmislila je vozilo koje je služilo za radiografisanje, a na frontu je moglo da pomogne ranjenim vojnicima. Postalo je poznato kao "mali kiri". Marija ga je lično dovozila do linije fronta.
Da je poživjela godinu dana duže, čuvena naučnica dočekala bi i tu radost da prisustvuje dodjeli prestižnog priznanja starijoj ćerki. Irena Žolio-Kiri i njen suprug Frederik dobili su Nobelovu nagradu za hemiju 1935. pošto su otkrili da aluminijum može biti radioaktivan i da emituje neutrone kada se bombarduje alfa zracima. Jedinstveni slučaj u istoriji i tri sjajne zvijezde na nebu nauke koje nose isto prezime.
Kako je poluživot radijuma-226 oko 1600 godina, zaostavština Marije Kiri još dugo će morati da bude izolovana. Njeni zapisi danas se čuvaju u Francuskoj nacionalnoj biblioteci, obloženi olovom. Iako doza radijacije koju bi čovjek primio prilikom pregledanja bilježaka nije velika, niti opasna – jednaka je onoj koju bi primio tokom leta od Britanije do Španije – postoji opasnost od kontaminacije, zbog čega će mjere opreza do daljnjeg ostati na snazi.
Komentari (0)