"Kažu da ovo nije za žene": Slađana iz Ugljevika naslijedila porodični posao i ne planira modernizaciju

U selu Mezgraja kod Ugljevika, uz rijeku Janju i obronke planine Majevice, nalazi se Stankića vodenica, mjesto koje više od jednog vijeka čuva tradiciju i način života karakterističan za ovaj kraj.

Danas o njenom radu brinu sestre Slađana Stankić i Ogica Mitrović, nastavljajući porodičnu priču koju su započeli njihovi preci.

„Poslije posla odmah dolazim ovdje. Uvijek me čekaju ljudi koji su donijeli žito da se samelje. Onda ulazim u vodenicu, sipam žito i počinje cijeli proces. Posao je veoma težak. Kažu da to nije za ženu, ali mislim da sam jedina žena na ovim prostorima koja sama radi u vodenici i obavlja sve poslove“, kaže Slađana.

Vodenica je poznata i kao Natića vodenica, po njenoj prabaki Nati koja ju je izgradila 1939. godine. Kasnije je posao nastavio djed, ali je vremenom rad vodenice zamro.

Prekretnica je bila 2011. godine, kada je njen otac Dragan Stankić obnovio zapuštenu vodenicu.

„Sve je bilo zaraslo. Otac je sve obnovio i ponovo pokrenuo rad. Nažalost, preminuo je prije deset mjeseci, ali obećala sam mu da ću nastaviti tamo gdje je on stao. To obećanje nisam željela da prekršim“, priča Slađana.

Ističe da su njeni preci oduvijek živjeli u Mezgraji i da se mlinarskim poslom porodica bavila generacijama.

„Naša kuća nije daleko od vodenice i svi naši preci radili su ovaj posao. Tradicija se prenosila s koljena na koljeno i želimo da tako ostane“, kaže ona.

Iako je riječ o zanatu koji je danas rijetkost, posla, kaže, i dalje ima.

„Nije kao dok je otac bio živ, ali ljudi dolaze. Drago im je što smo nastavili da radimo i broj mušterija polako raste“, ističe.

Proces mljevenja ostao je isti kao nekada.

„Voda pokreće vodeničko kolo, kolo pokreće kamen i tako nastaje brašno. Meljemo kukuruzno, integralno pšenično, raženo i heljdino brašno. Sve se samelje, prosije i spremno je za upotrebu“, objašnjava.

Posljednji majstor šindre sa Vlašića: Jovan pokrivao i rodnu kuću Ive Andrića 

Stari mlin koji je obnovio njen otac danas se čuva kao uspomena, dok je u funkciji novi mlin na kojem svakodnevno radi.

Pored vodenice nalazi se i brvnara koja je postala mjesto okupljanja mještana.

„Imamo prostor za tridesetak ljudi. Mještani dolaze da se odmore, druže i organizuju manja slavlja. Nedavno su kod nas snimani i kadrovi za film „Posljednji bijeljinski kauboj“, što nam je posebno drago. Lijepo je kada ljudi prepoznaju vrijednost ovog mjesta“, kaže Slađana.

Za ovu vodenicu vezuje se i zanimljivo narodno vjerovanje koje se, prema riječima domaćina, prenosi generacijama.

„Kaže se da djeci koja kasnije progovore treba zamijesiti i ispeći hljeb u vodenici kako bi „progovorila kao što melje vodenica“. Roditelji nam i danas dolaze zbog toga. Poslije nam često kažu da su djeca progovorila i da je običaj „uspio“. Baš juče su dolazile dvije porodice kojima smo zamijesili taj hljeb i nadamo se da će sve biti dobro“, priča ona.

Slađana kaže da ne planira nikakvu modernizaciju, jer želi da vodenica ostane onakva kakvu ju je njen otac zamislio.

„Ovo je živa uspomena na njega. Nastavićemo da radimo, da čuvamo tradiciju i da je jednog dana prenesemo na našu djecu. To je ono što nam je najvažnije“, ističe Slađana.