Da li ste znali da se iza Huremovog blistavog osmijeha, baš onog osmijeha koji je osvojio srce sultana Sulejmana Veličanstvenog, krila ne samo politička lukavost već i gvozdena disciplina? Ova disciplina je bila očigledna u svemu, pa i za trpezom.

Ishrana u haremu je bila stroga i pedantno isplanirana. Od konkubina se zahtijevalo da održavaju ne samo ljepotu već i zdravlje i određeno stanje uma. Hrana nije bila za zadovoljstvo, već za snagu. Hurem, kao glavna miljenica, poštovala je ova pravila sa posebnom pažnjom. Shvatila je da se čak i najmanje popuštanje može primijetiti i osuditi. Stoga je kontrolisala svaki svoj korak, uključujući i ono što se završavalo na njenom tanjiru.

Sedam obroka dnevno od po 200 grama

Istorijske hronike su nam donijele iznenađujući detalj: konkubine su jele i do sedam puta dnevno, ali su porcije bile veoma male. Jedna porcija nije prelazila dvijesta do dvijesta pedeset grama. Veliki objed se smatrao grijehom proždrljivosti i znakom lošeg ponašanja – tako su bar govorile gospodarice u haremu.

Hrana se služila na malim tanjirima, a dodaci nisu bili dozvoljeni. Niko nije imao pravo da traži više. Svaki obrok je trebalo da bude lagan, bez osjećaja težine nakon jela. Tijelo je moralo da ostane okretno, lagano i spremno za sve zahtjeve, pogled topao, a misli bistre.

Šta je prvo pila ujutru?

Huremin dan nije počinjao kafom, kako bi se možda moglo očekivati. Počinjao je hladnom mlaćenicom. Ovo je fermentisani mlječni napitak, sličan tečnom jogurtu ili kefiru, za koji se vjerovalo da stimuliše krv i um, te da nježno budi tijelo.

Sama Hurem je o tome pisala u jednom od svojih pisama Sulejmanu:

„Moje jutro počinje mišlju na tebe, a završava se molitvom za tvoje zdravlje, ojačanom samo gutljajem mlijeka.“

Poslije mlaćenice, jela bi tvrdo kuvana jaja, malo voća i svježe začinsko bilje. Bio je to lagan i hranljiv doručak koji joj je davao energiju, a da joj nije preopteretio stomak, održavajući je energičnom sve do ručka.

Kafa kao simbol moći i statusa

U Osmanskom carstvu, kafa je bila piće za elitu i nisu je svi pili. Ženama je bilo gotovo potpuno zabranjeno da konzumiraju ovaj napitak. Međutim, sultanove miljenice su imale posebne privilegije. Mogle su da piju kafu sa suvim grožđem i urmama, a Hurem ju je obožavala.

Znala je da je njen kiselkasti ukus simbol njenog statusa jer se kafa davala samo onima koji su bili u sultanovoj milosti. U haremu se tada šaputalo:

„Onaj ko pije kafu, sam posjeduje moć.“

Hurem je polako, sa uživanjem, srkala kafu. Osjećala se superiorno, svjesna da je ovo piće izdvaja od ostalih konkubina.

Ručak bez pospanosti i stroga pravila za večeru

Huremin ručak je bio lagan i jednostavan. Glavno jelo bila je lagana čorba od sočiva ili povrća, a uz nju su se služile masline, feta sir i tanak lavaš. Ništa masno ili teško, jer se vjerovalo da poslije ručka ne smije uslijediti pospanost – od konkubine se očekivalo da ostane budna i na oprezu.

Poslije ručka je uslijedila popodnevna užina koja se sastojala od morskih plodova, povrća i još sira, što joj je davalo snagu da sačeka večeru. Uveče je Hurem jela samo voće. Nikakvih peciva, nikakvih slatkiša. Večera je bila najlakši obrok koji je zadovoljavao glad, ali je nije opterećivao prije spavanja.

Hljeb su jele samo one konkubine koje su spavale kod sultana

Hljeb se smatrao pravom privilegijom u haremu i nije ga svako dobijao. Samo su one konkubine koje su provele noć sa sultanom smjele da ga jedu, i to samo u zoru, odmah poslije noći provedene s njim. To je bio poseban znak pažnje.

Hurem je dobro znala vrijednost ovog komada hljeba. Shvatila je da je to više od same hrane – to je bio dokaz njene bliskosti sa vladarom i simbol njenog izabranog statusa. Jela je ovaj hljeb sa posebnim osjećajem, shvatajući koliko joj znači.

Tijelo je moralo ostati lagano, um bistar, a duša gladna ljubavi. To je bilo glavno vjerovanje u haremu, i zato je dijeta bila tako stroga. Jedan od evropskih ambasadora koji su posjetili Sulejmanov dvor zabilježio je sledeće o Hurem:

„Ona jede kao da se sprema za veliku bitku. I, kunem se, uvijek je pobijeđuje.“

Ove riječi tačno opisuju njen pristup hrani. Nije sebi dozvoljavala da popusti, kontrolisala je svaki svoj korak i upravo joj je ta disciplina pomogla da ostane ono što jeste.

Druga strana medalje: Raskošne dvorske gozbe

Međutim, istorija svjedoči i o drugoj strani dvorskog života. Kada bi sultan pozvao svoje konkubine za svoj sto, objed se pretvarao u pravu gozbu. Stolovi su bili prepuni delikatesa: jagnjetine sa pirinčem, punjenog povrća, slatkih pita sa suvim voćem, medenih deserta i planina svježeg voća. Aroma začina – cimeta, karanfilića, šafrana – bila je gusta u vazduhu.

Takvim večerima, sve konkubine su pokazivale zdrav apetit. To nije bila samo želja da se zadovolji glad, već dio nepisanog pravila dvora. Vjerovalo se da zdrava žena treba dobro da jede. Dobar apetit je bio znak dobrog zdravlja, a ono se, zauzvrat, smatralo garancijom sposobnosti rađanja zdravog potomstva. Konkubine su pokušavale da drže korak jedna sa drugom, plašeći se da će odbijanje jela biti doživljeno kao slabost ili bolest, jer niko nije želio da bude smatran nesposobnim za svoju primarnu svrhu.

Naravno, čak se i Hurem Sultan ponekad prepuštala uživanjima. Takvom izobilju je bilo teško odoljeti. Gledajući sve te delikatese i slatko voće, dozvolila bi sebi da proba malo više nego obično. Na kraju krajeva, ona nije bila samo lukava politička figura, već i živahna žena koja je umjela da cijeni dobru hranu. Mogla je sebi da priušti opuštanje, ali samo u onim rijetkim trenucima kada je bila pored sultana, kada je sam suveren odobravao njeno prisustvo za njegovim stolom.

Kako je zaista izgledala Hurem?

Sačuvan je samo jedan detaljan opis Hureminog izgleda, koji je ostavio mletački ambasador. Sultan Sulejman mu je dozvolio da vidi lice njegove voljene žene – što je bila čast koja nije ukazana nijednom drugom strancu. Ambasador je zabilježio da je Hurem niska, visoka nešto više od 150 centimetara. Nije bila krhka niti graciozna; njena figura je bila meka i punija. Njene crte lica nisu bile oštre, već blago zaobljene. Ambasador je kao njene najuočljivije crte naveo veliki, okrugli nos, duboko usađene oči, tanke usne i svijetle, gotovo nevidljive obrve.

Mletački izaslanik je otvoreno napisao da Hurem nije ljepotica u tradicionalnom smislu i da je, po njegovom mišljenju, bila daleko inferiornija u odnosu na Sulejmanovu prvu ženu, Mahidevran Sultan, koja je smatrana pravom ljepoticom.

Ali ono što je najviše pogodilo Venecijanca bilo je nešto sasvim drugo: njeno ponašanje za stolom. Hurem je, kako navodi, voljela da jede. I to je činila potpuno slobodno, ne mareći za bonton. Mogla je da jede bezbrižno, ne razmišljajući o tome kako to izgleda sa strane. Njena odjeća bi nerijetko bila zamrljana, a mrvice i tragovi hrane bi ostajali u uglovima usana i na licu.

Nekome sa strane ovo bi moglo izgledati neuredno, međutim, samog sultana to, očigledno, nimalo nije uznemiravalo. Naprotiv, gledao ju je sa toplinom i zadovoljstvom.

Stvar je u tome što Sulejmana nije očaralo savršenstvo njenih crta lica, već Huremina nevjerovatna harizma. Znala je kako da se uključi u razgovor o bilo kojoj temi – od politike do poezije. Imala je sjajan smisao za humor i mogla je da nasmije sultana čak i u najnapetijim trenucima. I, naravno, posjedovala je izuzetnu snalažljivost, što joj je pomagalo da se snađe u svakoj teškoj situaciji. Hurem nije pokušavala da bude savršena. Ona je jednostavno bila svoja – živa, spontana i slobodna. Složićete se, upravo takva žena je sposobna da osvoji svačije srce.