Međutim, kreatori ovog televizijskog formata prikazali su samo vrh ledenog brijega. Sudbina žena koje su sultanu podarile ćerke bila je toliko nepredvidiva i okrutna da je ponekad i samo protjerivanje iz palate za njih predstavljalo istinski spas.

Sam ulazak u harem značio je definitivan kraj dotadašnjeg života. Najčešće se to dešavalo još u ranom djetinjstvu, kada su djevojčice od pet ili šest godina otimane od svojih porodica i prodavane dvoru gdje su ih pripremali za samo jedan jedini cilj. Godine strogog učenja odlazile su na to da do petnaeste godine djevojka postane savršena, da umije lijepo da pleše, da savršeno poznaje bonton i da zna kako da ugodi vladaru. Većina stanovnica harema ostajala je u sjenci i provodila život u ulozi običnih sluškinja, ali ukoliko bi vladar obratio pažnju na neku od njih i ukoliko bi ostala trudna, situacija se drastično mijenjala.

Njoj bi tada dodijelili zasebne odaje, mada to nije bila samo velika privilegija već i opasna zamka. Zbog surove konkurencije koja nije praštala uspjeh, za svakim obrokom su stajali degustatori, jer su zavidne suparnice vrlo lako mogle da sipaju otrov u hranu.

Porođaj u haremu uvijek je bio događaj od apsolutne državne važnosti. Prvu vijest je saznavao glavni evnuh, a onda bi cijela imperija zanijemela u iščekivanju. Običaj je bio strog i duboko simboličan, pa ukoliko bi topovi zapucali tri puta, to je značilo da je rođena djevojčica i slavlje bi bilo veoma kratko i uzdržano. Sa druge strane, ako bi odjeknulo sedam plotuna, grad bi slavio, klali bi se ovnovi, a glasnici bi širili radosnu vijest da je rođen princ i budući nasljednik. Za majku je taj zvuk određivao cijelu budućnost, jer je sedam pucnjeva donosilo moć i poštovanje, dok su tri značila strah i neizvjesnost. Ukoliko bi na svijet donijela dječaka, majka je momentalno postajala nedodirljiva, dobijala je dragocjenosti, krzno i sopstvenu palatu. Ipak, taj uspjeh je imao i svoju mračnu stranu, jer je strogo pravilo da jedna naložnica može imati samo jednog sina zauvijek zatvaralo vrata sultanove spavaće sobe. Njena jedina funkcija od tog trenutka bila je odgajanje princa, a ovo pravilo je osmišljeno kako bi se spriječilo da ijedna žena dobije preveliku moć rađajući sinove jednog za drugim.

Tri pucnja za strah

Za one koje su rađale ćerke, karte su se dijelile potpuno drugačije. U početku se činilo da nema razloga za paniku, jer su i one dobijale poklone i viši status na dvoru. Iako su ti darovi bili znatno skromniji, a odaje manje raskošne u poređenju sa majkama muških nasljednika, one su zadržavale jednu nevjerovatnu prednost. Naime, one su i dalje imale priliku da ponovo dijele postelju sa sultanom, što je u tom surovom svijetu bio njihov pravi zlatni tiket za opstanak. Pred takvim majkama su postojala dva moguća scenarija. Prvi je podrazumijevao nastavak karijere omiljene miljenice, gdje bi neke imale sreće da rađaju ćerke jednu za drugom i ostanu favoriti, ali je vrijeme neumitno radilo protiv njih. Kako su godine prolazile, a sina nije bilo na vidiku, sultan bi gubio interesovanje i okretao bi se mlađim djevojkama. Tada bi na scenu stupao drugi scenario, a to je bilo nemilosrdno protjerivanje.

Ženu koja nije uspjela da imperiji podari nasljednika jednostavno bi izbacili iz palate, uručili bi joj dokument o slobodi i miraz, a zatim bi je zauvijek precrtali i obrisali iz života harema. Njena ćerka je ostajala na dvoru gdje bi njeno vaspitanje preuzimala moćna valide sultanija, pripremajući je za bogatu udaju za nekog od vezira ili visokih zvaničnika, dok je nesrećna majka odlazila u potpunu neizvjesnost. Ipak, mnogim ženama je ovakvo izgnanstvo zapravo donosilo pravo olakšanje, jer je život van zlatnog kaveza često bio milosrdniji od laganog uvenuća pred očima suparnica.

Izuzeci koji potvrđuju pravilo

Naravno, istorija pamti i svijetle izuzetke koji dokazuju da su se i najstroži zakoni harema povlačili pred iskrenom ljubavlju. Sultan Bajazit Drugi bio je toliko očaran prelijepom naložnicom Nigar hatun da rođenje ćerke Fatme uopšte nije ohladilo njegovu želju, pa su ubrzo nakon toga dobili još djece. Slična priča pratila je i čuvenu Nurbanu sultaniju, koja je dugo rađala isključivo djevojčice i uprkos velikoj pažnji sultana Selima, živjela je u neprestanom strahu jer je njena pozicija bez sina bila veoma klimava, sve dok mu konačno nije podarila nasljednika Murata.

(Žena)