Postoje ljudi čija se pojava ne može svesti samo na biografske podatke, note koje su odsvirali ili ploče koje su potpisali. Margita Magi Stefanović bila je upravo to – pojava, simbol i estetski stub jednog uzvišenog Beograda koji je osamdesetih godina prošlog vijeka vjerovao da umjetnost može promijeniti svijet. Kao jedina stalna članica kultne grupe Ekatarina Velika uz Milana Mladenovića, Margita nije bila samo „djevojka za klavijaturama“; ona je bila srce, harmonija i emotivna arhitektura zvuka koji je definisao jugoslovenski novi talas, piše Telegraf.

Od čuda od djeteta do „smrznute muzike”

Rođena u proljeće 1959. godine u uglednoj beogradskoj porodici intelektualaca — kao jedinica pozorišnog i televizijskog reditelja Slavoljuba Stefanovića-Ravasija i majke Desanke — Margita je od malih nogu nosila auru predodređenosti za velika djela.

Bila je vunderkind. Njen talenat za klavirom bio je toliko silovit da je 1970. godine, kao jedanaestogodišnjakinja, zajedno sa godinu dana starijim Ivom Pogorelićem, dobila poziv čuvenog ruskog profesora Timakina da školovanje nastavi na prestižnom moskovskom konzervatorijumu. Bio je to trenutak koji je mogao iz korijena da promijeni istoriju: Pogorelić je otišao i postao svjetska zvijezda klasične muzike, dok je Margitina majka odlučila da njena jedinica ostane u Beogradu. Ta odluka, koja je Margiti uskratila globalnu scenu klasične muzike, nesvjesno je beogradskoj rok sceni podarila njenu najsjajniju muzu.

Margita je nastavila da briljira. Završila je muzičku školu „Josip Slavenski”, a paralelno i Osmu beogradsku gimnaziju. Ipak, umesto Muzičke akademije, upisala je Arhitektonski fakultet. Čuvenu Geteovu misao da je „arhitektura smrznuta muzika” živjela je doslovno. Kao studentkinja osvojila je treću nagradu na prestižnom međunarodnom konkursu u Japanu, a diplomirala je 1984. godine na temi alternativnog projektovanja kod profesora Milana Lojanice. Međutim, zov živog, pulsirajućeg zvuka bio je jači od lenjira i crtaćih tabli.

Susret koji je promijenio sve

Prekretnica se dogodila u proljeće 1982. godine. Kroz druženje sa članovima Električnog orgazma, Margita upoznaje Milana Mladenovića. Fasciniran njenom pojavom, obrazovanjem i aristokratskom virtuoznošću, Milan je shvatio da je pronašao svoju muzičku polovinu. Kupio je sintesajzer, instrument koji je za klasično obrazovanu pijanistkinju bio neistražena teritorija, a Magi ga je prigrlila sa strastima istraživača.

U bioskopu „Topčiderska zvijezda”, kao članica sastava Katarina II, zakoračila je u svijet rokenrola iz kojeg više nikada neće izaći. Kada je bend transformisan u Ekatarinu Veliku (EKV), Magi je postala njegov zaštitni znak. Njena duga crna kosa, prepoznatljiv stav za klavijaturama, hipnotišući pogled i način na koji je klasiku uvezivala u mračni post-pank i psihodeliju stvorili su zvuk bez premca u istoriji jugoslovenske muzike.

Pjesme poput „Oči boje meda”, „Ti si sav moj bol”, „Sinhro” ili „Zemlja” duguju svoju hipnotičku snagu upravo njenim polifonijama i osjećaju za prostor u muzici. Magi nije samo svirala tonove – ona je stvarala atmosferu. Istovremeno, radila je muziku za pozorište („Klasni neprijatelj”, „Tri sestre”), televiziju, filmove, a zablistala je i kao glumica u kultnom ostvarenju Gorana Markovića „Tajvanska kanasta”.

Sunovrat jedne epohe i lična tragedija

Devedesete godine donijele su raspad zemlje, sunovrat vrijednosti i seriju tragedija iz kojih se Margita nikada nije oporavila. Ratni bubnjevi nadjačali su pjesme EKV-a, a smrt je počela da kosi njene najbliže saradnike i prijatelje. Odlazak bubnjara Ivice Vdovića Vda, basiste Bojana Pečara, a potom i samog Milana Mladenovića u novembru 1994. godine, označio je kraj benda, ali i faktički kraj Margitinog života kakav je do tada poznavala.

Iako je pokušavala da nastavi da stvara kroz projekte poput benda Kurajberi, tehno sastava EQV, saradnje sa bendovima Van Gog i Direktori, ili muzike za predstavu „Kaput mrtvog čoveka” 2002. godine, sjenke su postajale sve duže.

Heroin, koji je odnio mnoge talente njene generacije, polako je uzimao danak. Nakon smrti roditelja, ostala je sama. Život u materijalnoj oskudici, borba sa zavisnošću i bolešću, te gubitak doma, doveli su nekadašnju „princezu beogradskog asfalta” do ruba egzistencije. Posljednje nedjelje života provela je u beogradskom Centru za smještaj beskućnika, da bi 18. septembra 2002. godine preminula na Infektivnoj klinici u Beogradu, u 43. godini života.

Ostavština vječnog sjaja

Danas, godinama nakon njenog odlaska, sjećanje na Margitu Magi Stefanović nosi gorak ukus nepravde, ali prije svega duboko strahopoštovanje. Svesti Margitu samo na njenu tragičnu sudbinu značilo bi oduzeti joj pobjedu koju je izvojevala svojom umjetnošću.

Ona je bila i ostala dokaz da rokenrol na ovim prostorima može biti vrhunska umjetnost, suptilna, intelektualna i duboko osećajna. Njen klavir na albumima Ekatarine Velike i dalje zvuči jednako moderno, moćno i katarzično kao i onih dana kada je sa bine Studentskog kulturnog centra slala poruke koje su prevazilazile vrijeme u kojem su nastajale.

Dok god sa zvučnika odjekuju akordi pjesme „Par godina za nas”, Margita Stefanović neće biti zaboravljena. Ostaje upamćena onako kako je jedino i zaslužila – kao nasmijana crnokosa djevojka za instrumentom, vječna princeza jednog boljeg, plemenitijeg i talentovanijeg Beograda.

(Telegraf)